U utorak, 19. kolovoza, iznenada, u 65 godini života, prestalo je kucati veliko i plemenito srce naše drage stričevke i tetke Ive Tomić iz Brišnika.
Iva je, zajedno sa sestrom Veselkom, rano ostala bez roditelja, pa su je odgajali stričevi i strine.Želeći joj bolji život odlučili su je školovati, prvo u Grudama, gdje je završila osnovnu školu, potom u Tomislavgradu (Duvnu) gdje je završila gimnaziju, a nakon toga odlazi na Pedagoški fakultet u Sarajevo. Stekla je zvanje nastavnice zemljopisa i povijesti, a u odgoju mladih naraštaja provela je cijeli svoj radni vijek. I upravo kad je bila na pragu zaslužene mirovine, njezino je srce prestalo kucati, iznenada i neočekivano.
Bog joj je dao laku smrt, a život joj nije bio nimalo lagan.U vrijeme njezinog djetinjstva i mladosti život u duvanjskom kraju nije bio lagan, a odrasti bez roditeljske ljubavi, zacijelo je bio još i teži.Sve je to, s osmjehom i nekom životnom vedrinom, snagom, naša Iva strpljivo podnosila.
Pa i kada se na početku zadnjega rata u B i H našla daleko od svojih bližnjih, u Mrkonjić-gradu gdje je tada radila.Preživjela je traume, a rodbina je sve učinila da je izvuče iz ratnog pakla. Uspjelo je izići i doći u svoj Brišnik,nastaviti svoj posao u svom gradu, ali je traume, sigurno proživjela. No, o tomu je nerado i vrlo rijetko pričala.Ničim nije odavala ogorčenost, nije bilo u njezinim riječima nikakve želje za kletvom, za osvetom. I nikada ružna riječ o ljudima, koji su se prema njoj ružno ponijeli, nije prešla preko Ivinih usta. Za sve i svakoga imala je lijepu riječ, imala je za sve razumijevanja, posebice za stare, nemoćne i djecu.
Pomagala je svima, a za sebe nije tražila puno, samo lijepu riječ i prijateljski stisak ruke, topli zagrljaj.
Na posljednji počinak u Tomića groblje, u svoju rodnu brišnjičku zemlju, ispratili su je brojni rođaci, susjedi, prijatelji, njezine radne kolege, učenici.
Dirljivim riječima od nje se, u ime svih, oprostio mjesni svećenik fra Petar Drmić, kojemu zahvaljujemo, kao i djelatnicima Doma zdravlja u Tomislavgradu, koji su pritekli u pomoć, ali nažalost, našoj Ivi pomoći nije bilo.
Draga moja Ive, mnoge smo godine, gotovo cijeli život proveli zajedno,zajedno se radovali i zajedno tugovali kada nam je bilo teško.
Najteže ti je bilo, ali i meni i našoj obitelji kada si bila u ratnom okruženju, daleko od nas. Mi smo sve učinili da izađeš kući, znali smo koliko ti je bilo teško. na sreći, nekako smo uspjeli da dođeš u svoj Brišnik.
Nastavili smo živjeti zajedno u obitelji, nastojeći pomoći tebi, kao što si ti pomagala nama. Tako je bilo sve dok nas, iznenada, nisi napustila. Umrla si na mojim rukama,tvoje veliko srce je prestalo kucati. Ali mi ćemo te se uvijek sjećati i spominjati te kao našu dragu tetku Ivu, kako smo te svi zvali.Posebno su ožalošćeni tvoji miljenici Rafael i Marko.
Neka ti je pokoj vječni, draga naša tetka Ive!
Za tobom tuguju i Bogu se mole tvoji: stričević Marko, nevista Ruža i njihova Josipa sa suprugom Antonijom i djecom Rafaelom i Markom.
