U skladnom i punom ljubavi obiteljskom ozračju Mara i ja proslavili smo dvadeset godina braka, a onda su naša “kola sreće” krenula nizbrdicom. U posljednje vrijeme ljudi za sve nedaće u životu krive rat, ali ono što se dogodilo s mojim brakom možda bi se zbilo i bez rata
“Tata, odlučila sam da ne pozovem majku na svadbu. Možda ona ne bi ni došla, ali s njom se nikada ne zna. Ne želim riskirati. Lijepo ću je zamoliti da ne dolazi, da mi ne pokvari veselje. Ako nije imala potrebu vidjeti me tri godine, zašto bi sada dolazila. Ljepše će nam biti bez nje”, prekinula je moje misli kćerka Monika, koja se upravo spremala izići sa svojim zaručnikom, 23-godišnjim Nijemcem Tomasom – Tomom kako smo ga mi zvali. Moja je Monika bila lijepa devetnaestogodišnjakinja, tek je bila završila zubotehničku školu i počela raditi. Nije željela studirati, premda je bila dobra učenica. Govorio sam joj da je mlada za udaju, da Tomu ne poznaje dovoljno, on je stranac, drukčije odgojen, s drugim pogledima na svijet. Nisam želio da moja kći pati, da se kaje i da jednoga dana kaže kako je nije imao tko savjetovati, upozoriti. Moju bi priču slušala, zahvalila na savjetu, a onda bi mladenački i zaljubljeno, kratko odgovorila:
-Tata, volim ga, voli i on mene i to je za brak dovoljno. Ne želimo se sada opterećivati onim što će biti poslije. A to što je stranac? Pa ti i mama ste skupa odrasli…
Taj me odgovor ostavljao bez riječi. Istina je da smo ja i moja supruga, ne mogu reći bivša, jer se službeno nismo razveli, ali ne živimo zajedno već tri godine, zajedno odrasli u hercegovačkom selu. Rođeni smo u susjednim kućama, zajedno se igrali kao djeca, roditelji su nam se lijepo gledali, živjeli smo, kako se to kod nas kaže, kao jedna velika obitelj. Mara je bila mlađa od mene dvije godine i ja sam je uvijek štitio, bio joj kao stariji brat, jer brata nije imala. Ne sjećam se više kada je ta moja bratska ljubav prema Mari prerasla u nešto više, u nešto sveto, vjerojatno je to bilo kad sam prvi put osjetio da sam muškarac i shvatio da mi Mara nije rod. Pomogle su u tome i česte dosjetke naših roditelja o tome kako smo Mara i ja rođeni jedno za drugo.
Svoju smo ljubav prepoznali po prvom stidu, prvom crvenilu u licu, po zbunjenosti kada bismo se našli sami, kada ni jedno nije nalazilo prave riječi da iskaže ljubav, iako se ona osjećala u svakom našem pogledu, pokretu. Ono što nas dvoje nismo mogli glasno reći, izgovarale su seoske žene, ali i naše majke. Godila nam je ta priča i uz njezinu smo pomoć postupno priznavali jedno drugom svoje osjećaje, od prvog poljupca do strasne ljubavi.
Kada smo se Mara i ja počeli na dernecima javno držati za ruke, kada smo i noći, kako je to u našem mjestu bio običaj, počeli provoditi skupa, selo nas je pustilo na miru i našlo neke druge mlade da ih spaja, razdvaja i ogovara.
Godinu dana, koliko sam bio u vojsci, bilo je dugo i teško vrijeme i meni i mojoj Mari. Zakleli smo se jedno drugome na vjernost i riječ održali. Za to vrijeme Mara mi je stalno pisala, ja odgovarao, a moja sestra Katica, Marina najbolja prijateljica, uvijek mi je pisala kako Mara samo s njom izlazi, da je momci ne zanimaju, da priča samo o meni.
Čim sam izišao iz vojske oženio sam Maru. Istina, bilo je manjih problema jer su njezini roditelji željeli da živimo kod njih. Nisu imali sina, Mara je bila jedinica, pa su željeli da se ja “priženim”, što bi i za mene i za moje roditelje bilo poniženje i o tome nismo htjeli ni čuti. Ja sam imao još dvojicu mlađe braće i sestru, kuća je bila tijesna i stara, ali ja i Mara već smo bili odlučili otići u Njemačku, poput mnogih naših susjeda. Tih sedamdesetih godina njemačka radilišta tražila su radnike. Otišao sam sam, ali su mi stričevi, koji su već desetak godina bili u inozemstvu, rekli da ne budem lud kao oni što godinama žive bez žene i obitelji, već da Maru odmah dovedem u Njemačku, jer “kad dođu djeca, onda je teško ovdje tražiti stan”.
Bio sam sretan zbog njihovog razumijevanja i savjeta, posebice, jer su mi pronašli velik i lijepo uređen stan. Rekli su mi da na gipsu mogu puno zaraditi pa mi neće biti problem plaćati stanarinu koja mi se učinila visokom.
Mara je došla u Njemačku mjesec dana poslije mene. Dočekao sam je kao kraljicu. Mislila je da sanja kada sam je uveo u lijepo uređen stan, jer ona takvo što nikada nije imala priliku vidjeti. Trebalo joj je vremena, kao i meni, da naučimo koristiti sve kućne strojeve, pomagala, da odemo u trgovinu, da ona nauči kuhati. Bili smo mladi, zaljubljeni, prvi put imali svoj novac i život nam se pretvorio u san. Mara je brzo učila i za kratko vrijema mogao sam u naš stan pozvati stričeve, ali i druge kolege s posla, a da se ne zastidim ni jela koje bi moja žena spravila, ni njezinih postupaka, ni riječi. Znao sam da mi mnogi zavide na sreći, ali to mi je godilo, to me tjeralo da radim još više, da bolje zarađujem i nisam osjećao umor na koji su se mnogi žalili. Samo bih pomislio da me nakon zaista teškog posla čeka moja Mara i umor je nestajao. Godine su nam brzo prolazile. Za prve četiri godine braka dobili smo dvoje prekrasne djece, sina Ivicu i kćerku Moniku, ime koje je Mara odabrala. Godišnje bismo dvaput išli na “urlab” u Hercegovinu, dakako u novom “mercedesu”, jer su svi gipseri vozili takav auto. Preko ljeta bismo bili i po tjedan dana na moru, zbog djece, a inače smo Mara i ja voljeli odmor provesti u selu.
Moju Maru svekar i svekrva su naprosto obožavali, a našu djecu posebice, bili su im prvi unuci. Isto je bilo i s Marinim roditeljima, a mi smo se trudili da ih uvijek obradujemo lijepim darovima i novcem. Mara je posebice izdašna bila prema mojoj sestri Katici, kojoj je i ruho skupila i svatove opremila, jer moji roditelji nisu htjeli čuti da se Katica, koja je bila završila gimnaziju i bila “prva cura u selu”, uda za nekakvog seoskog propalicu koji u životu teže od žlice nije podigao, a uvijek se lijepo oblačio. Mara je podržavala Katicu govoreći da će se Stanko promijeniti kada se oženi.
-Važno je da se vi volite, a sve ostalo će doći samo od sebe – govorila bi moja Mara zaovi Katici, mojoj sestri.
Godine su brzo i neosjetno prolazile. Ivica i Monika već su išli u školu, Mara je počela raditi u tvornici, jer joj je bilo dosadno kod kuće, preselili smo se u novi veliki stan, napravili prekrasnu kuću u Hercegovini, imali solidnu ušteđevinu, ja sam manje radio jer sam već nekoliko godina imao svoju građevinsku tvrtku. Imali smo mnogo prijatelja, mogli smo sebi dozvoliti i izlaske, izlete vikendom, mogli smo ne solidno, nego luksuzno živjeti, ali nismo to željeli, niti smo na luksuz navikli. Zdravlje nas je, hvala Bogu, dobro služilo, pa bi često Mara govorila pred djecom kako smo sretna obitelj i kako smo pod zaštitom Gospe Međugorske, kojoj je moja Mara redovito hodočastila za zdravlje i sreću obitelji.
U takvom obiteljskom ozračju Mara i ja proslavili smo dvadeset godina braka, a onda su naša “kola sreće” krenula nizbrdicom. U posljednje vrijeme ljudi za sve nedaće u životu krive rat, ali ono što se dogodilo s mojim brakom možda bi se zbilo i bez rata, možda ne na isti način i u isto vrijeme, ali danas vjerujem da je jednostavno sudbina umješala prste u našu sreću.
U srpskoj agresiji na Herceg Bosnu naše selo bilo je prvo na udaru. Od bliže rodbine u njemu su bili samo moja sestra Katica, njezin suprug Stanko i njihovo dvoje djece. Već nekoliko godina u poslovnoj prostoriji naše velike kuće Stanko i Katica držali su trgovinu i posao im je dobro išao. S početkom rata izbjegli su iz sela, i, dakako, došli k nama u Njemaču. Sin im je ostao u HVO-u, a oni su uspjeli ponijeti samo malu ušteđevinu i ništa više. Bili smo sretni što su spasili glave i lijepo smo ih primili. U našem velikom stanu svima je bilo komotno. Moja Monika i Katičina Marija i prije su bile vrlo bliske, Mara i Katca također, samo se za Stanka i mene ne bi moglo reći da smo se najbolje razumijeli.
Ja najčešće tijekom tjedna ne bih dolazio kući, bio sam s radnicima na terenu, Mara je i dalje radila u tvornici, a Stanko i Katica obično bi ostajali sami kod kuće. Iako smo se rijetko kada svi okupljali, od prvoga dana slutio sam da između Katice i Stanka nema velike ljubavi. Sestri sam to otvoreno rekao, a ona se pravdala kako je Stanko nervozan zbog rata, zbog sina na bojištu , zbog… stotine nekih razloga.
Nakon pola godine takva života, crv sumnje počeo se uvlačiti u moje srce. Naime, moja se Mara promijenila, nešto se s njom zbivalo, ništa mi nije govorila, a ja nisam mogao dokučiti što joj je. Istina, susjedi iz Hercegovine često bi me u šali pitali kako mogu Stanka, poznatog ženoljupca, trpjeti u kući, zar se na plašim za Maru, jer žensko je žensko i nije mu vjerovati. Bile su to samo šale na koje nisam obraćao pozornost niti sam o njima razmišljao, dok nisam sasvim slučajno uhvatio Marin pogled upućen Stanku. Strpljiv kakav jesam, nisam odmah reagirao, ali nagrizao me crv sumnje. Sam sebi nisam smio priznati da sam posumnjao, prvi put, u svoju suprugu, i da ona ima nešto s mužem moje sestre. Bile su to sulude misli koje moj mozak nije mogao prihvatiti, ali nije ih mogao ni odbaciti.
Često sam bio zamišljen, zabrinut, a moja Mara to nije primjećivala. Mučio sam se i svaki put kad bih bio bliži tome da odbacim sumnju, ponovno bi me neki Marin postupak ili pogled vraćao na početak. Nisam je otvoreno mogao pitati zašto toliko pažnje posvećuje Stanku i zašto mene zanemaruje, jer bi me, ako su moje sumnje bile umišljene, Mara prezirala do kraja života. Kako udariti na obraz ženi koja dvadeset godina nikada nije učinila pogrešan korak, niti pogledala drugoga muškarca. Bila je oličenje poštenja, ne samo po mome sudu.
Sa sestrom nisam o svojoj muci mogao razgovarati, jer bi pomislila da sam poludio, takvo nešto samo lud čovjek može pomisliti. Više nisam podnosio šale na radilištu na račun svoje žene i zeta, ali što sam se više ljutio, kolege su bile sve bezobzirniji i bezobrazniji.
Opsjednut svojom morom toga dana doista nisam djelovao normalno, što su radnici odmah primijetili. Fizički sam bio na radilištu, a misli su lutale… Osjetio sam bol, a onda galamu:
-Što radiš kod mješalice, šefe? Ruku ti je mogla odsjeći – panično je vikao Jozo, jedan od radnika na radilištu.
-Dobro si prošao, samo s prignječenim prstima, nemaš lomova – govorio je Jozo, dok je izlazio sa mnom iz bolnice. Ruka mi je bila zavijena, ali mogao sam voziti, pa sam Jozi rekao da ide svojim poslom, a ja idem kući kako Mara ne bi za nezgodu čula od nekoga drugog i pomislila da mi se Bog zna što dogodilo.
Moje jutrošnje misli su se razbistrile. Vozeći se kući razmišljao sam potpuno trezveno. Zašto se ljudi opterećuju glupostima? Valjda zato što nemaju pravih briga, a Bog ne voli bezbrižne. U trenutku sam donio odluku – otići ću s Marom i Monikom negdje na odmor. Sin mi je već bio na bojištu u Hercegovini zajedno s Katičinim sinom. Pogledao sam na sat, 14 i 30. Mara će tek za pola sata izići iz tvornice. Pričekat ću je. Parkirao sam auto u tvorničkom krugu i čekao. Bio sam raspoložen kako valjda bivaju svi ljudi kad izbjegnu veću nesreću. Pjevušio sam uz glazbu s radija, a pogled mi je lutao po parkiralištu.
Moju pažnju privukao je žuti BMW koji se upravo zaustavio nedaleko od mene. Takav je Marin auto. Pogledam i ostanem bez daha: za volanom je sjedio Stanko. Ugasio je auto i krenuo prema ulazu u tvornicu. Misli mi se ponovno zbrkaše: što će on ovdje, otkuda u Marinom autu, zar ona ne ide njime na posao, možda se djeci nešto dogodilo, sinovima na ratištu, možda Katici, vrtjela su se pitanja u mojoj glavi. Bez odgovora? Čekao sam, kao u napetom filmu, sam sebi naređujući da se strpim, da ostanem u autu, pa što bude.
Nisam dugo čekao. Radnice su pohrlile iz tvornice i jasno sam vidio: moja se Mara izdvojila, prišla Stanku, poljubili su se i zagrljeni krenuli prema žutom BMW- u. Mislio sam da sanjam ružan san. To nije moguće: moja poštena Mara, žena koja se stidjela poljubiti me i pred našom djecom. Ne, ne i ne, vikao sam provlačeći zdravu ruku kroz kosu. Nitko nije obraćao na mene pozornost, a od buke motora moj glas se nije čuo. Naslonio sam glavu na volan, nemoćan da bilo što učinim, pokrenem se, razmišljam.
Ne znam koliko sam tako ostao, tek svjetla su se počela paliti i spuštao se mrak. Osjetio sam snažnu potrebu za alkoholom, za razbijanjem, ali kako to učiniti kada nikad nisam ni pio, ni razbijao. Na kraju sam odlučio otići kući i praviti se da ništa nisam vidio. Ušao sam u stan i, iako me nitko nije očekivao, ponašali su se kao da nisam ni došao, svi su bili zaokupljeni gledanjem neke američke serije. Katica je prva primjetila da mi je ruka zavijena, a zatim je i Mara ustala, pitala što mi se dogodilo, što sam radio, ali bez očekivanog straha ili većeg uzbuđenja. Večer je završila tako što su se ona i Stanko počeli šaliti na moj račun, kao, odvikao se gospodin od fizičkog posla, zaboravio kako se rukuje mješalicom…
U krevetu sam se pokušao približiti Mari, ali bila je nervozna i izbjegavala je intimnosti govoreći, kao i često u posljednje vrijeme, da smo stari za to, pravdala se brigom za sina u Hercegovini. Uglavnom, izbjegavala me. No, te noći sam znao pravi razlog. Nisam mogao zaspati, ali ni smoći snage da otvoreno razgovaram s njom. Držao sam da je jutro pametnije od večeri.
Ujutro nisam otišao na posao, a Mara, unatoč mojoj molbi, nije ostala kod kuće. Sama se odvezla na posao, a malo poslije Stanko je otišao u grad. Nisam mogao više izdržati, morao sam s nekim razgovarati. Katica me uvijek razumjela, nisam je htio povrijediti, ali …
-Sestro, čini mi se da te nešto tišti, stalno si tužna. Ako ti mogu pomoći tu sam – počeo sam razgovor okolišajući.
-Zar si mi malo pomogao, Bog i ti, što bi od mene i moje djece bilo da nije tebe. Ali, dodijalo mi je ovdje među četiri zida, nigdje ne izlazim, ništa ne radim, ni s kim ne razgovaram, za sina brinem… i ne mogu biti raspoložena – nekako tužno govorila je Katica.
-Zašto nekada ne iziđeš s Marom, u trgovinu, u crkvu, iziđi sa Stankom. Ako vam treba novca, zašto ne pitaš, ta i sam znaš da imamo dovoljno.
-Nije sve u novcu, u bogatstvu, u lagodnom životu. Kad sve to imaš, onda te druge brige snađu. Znaš da Stanko nikada nije mogao biti u kući, znam da je imao i drugih žena, ali sada sa mnom gotovo i ne razgovara, osim pred vama. Po cijeli dan nekuda hoda i mislim da je opet našao nekakvu ženetinu. Njemu je samo to važno.
-Zašto ga ne upitaš kuda hoda i što radi?
-To mi je davno zabranio i već godinama ga ne smijem pitati, čak ni u šali, o “njegovim važnim poslovima”, kako on zove posao za koji ja ne smijem znati… Znaš, brate, bojim se… Ne znam… nešto …. – na jednom je počela zamuckivati i briznula u plač. Dodao sam joj čašu vode i pokušao izvući iz nje nešto što mi taji, što ne može reći, želio sam da ona prva kaže ono što i sam znam.
-Katice, ne želim da trpiš, da se bojiš bilo koga, pa makar to bio i Stanko. Ti nisi ničija robinja, djeca su ti velika, a ja sam spreman brinuti o tebi. Znaš da te i Mara voli i da neće dopustiti… – Katica je pri spomenu Mare jače zajecala, zagrlila me i kroz plač promucala:
-Bojim se, brate, da Stanko baš s Marom, s tvojom ženom, s mojom dragom nevjestom… Znam da je Stanko kriv, ona je bila poštena, ali… Ne mogu to gledati, brate, oni ne taje preda mnom, žao mi je tebe, zašto je odabrao baš Maru, kako ga nije Boga strah… Ja, brate ne mogu ovdje više živjeti, gledati njihovu sramotu, nevjesta je sigurno drogirana, on joj je nešto učinio, ne može bez njega, ti nešto učini… – jecala je Katica, a u meni se probudio ponos, rastao je bijes, lupnuo sam rukom o stol:
-Katice, danas ću to s njima raščistiti. I ja sam odavno sumnjao, a ono što sam jučer vidio i sada od tebe čuo potvrdilo je moju sumnju. Dakle, nisam lud, već me žena vara s mojim zetom, tvojim suprugom. Zar da podnosimo tu sramotu. Za to vjerojatno odavno znaju svi naši prijatelji, a ja sam budala koja je zadnja saznala. Pa što ako smo i ja i ti u godinama, ako smo najveći dio života proveli s njima, ja u sretnom braku, a za tebe nisam siguran. Ako je Mara drogirana, zavedena, kako ti kažeš, mogao bih joj oprostiti, a ovako, neka idu oboje, da ih nikada moje oči ne vide – galamio sam, divljao, ne znam što sve nisam izgovorio, ali bijes, bura se u meni stišala. Nestrpljivo sam čekao da se Mara vrati, jer Stanko je došao nešto prije ručka, provrtio se, rekao da se ne osjeća dobro i otišao u svoju sobu. Moja Monika i Katičina i Stankova kćerka bile su u školi.
Mara je došla s posla neraspoložena, bezvoljna, sjela je za stol i očekivala ručak. Progovorio sam glasom u kojem se nije smjela osjetiti ljutnja, bol koja me razdirala:
-Mare, vrijeme je za istinu. Ne znam koliko sam živio u zabludi, slijep kod zdravih očiju, ali više ovo ne mogu trpjeti. Znam da me varaš sa Stankom, odavno sam u to sumnjao, ali jučer sam vas vidio kada ste izlazili iz tvornice. Ne želim skandal, nikakve priče, ako ne možeš živjeti bez Stanka, ako ti on znači više od mene i djece i našega braka, reci? Rastanimo se kao ljudi. Ako si zavedena, drogirana, ako se s tobom događa nešto protiv tvoje volje, reci, ali danas moramo raščistiti račune. Odrasli smo ljudi i možemo se dogovoriti – govorio sam hladno, ne prepoznajući svoj glas ni riječi koje su klizile iz mojih usta, kao da sam danima pripremao taj govor. Priželjkivao sam da mi se Mara baci u zagrljaj, da padne na koljena, počne plakati, kleti se…
Ništa od toga. Kao da je samo čekala da ja završim, smireno je rekla:
-Ni ja ni Stanko nismo željeli uvrijediti Katicu i tebe, vi niste ni za što krivi, ali ja ne mogu živjeti bez Stanka, ni on bez mene. Možete raditi što hoćete, ali nas nećete razdvojiti! Spremali smo se da vam to kažemo, ali ti si nas preduhitrio. Meni je žao Katice i tebe, teško mi je zbog djece, ali ništa od toga nije vrijedno kao ono što osjećam prema Stanku. Možda je to moje prokletstvo, vražiji posao, ali Stanko mi život znači. On je nešto posebno, čovjek o kakvom sam maštala ciijeloga života. Nisam drogirana, nisam opijena ni zavedena, samo zaljubljena. Stanko i ja već smo našli sebi stan, tamo se često i nalazimo, vjerujem da Katica za to već zna, a sada znate oboje. Objasnite djeci, a ja i Stanko odlazimo – govorila je Mara, žena s kojom sam odrastao, dvadeset godina proveo, vjerovao da sam u sretnom braku, jedina žena koju sam u životu imao, koju sam poštovao, bio joj vjeran, koja mi je rodila i odgojila divnu djecu, žena koju sada ne prepoznajem. Riječi koje je izgovarala parale su mi srce, razdirale tijelo, mutile mozak, ali ostao sam miran.
– Dobro, Mare, kad je tako, ja odoh prošetati, vraćam se navečer, a do tada u ovome stanu neću da vidim išta što pripada tebi ili Stanku. Djeca neka ostanu sa mnom i Katicom, ako želite možete ih posjećivati. Ja i Katica sve ćemo im objasniti, a možda je njima sve bilo jasno i prije nego nama. Mare, nije važno kako se ja osjećam i što će ovo značiti za mene, ali više te ne želim vidjeti ni slučajno – izjurio sam iz stana zalupivši vratima.
Tumarao sam gradom, bez cilja, ali odlučan odoljeti piću za kojim sam osjećao neodoljivu potrebu.
Tri godine su prošle, a Maru nisam vidio. Monika se samo dvaput s njom srela, sin je ne želi vidjeti. To njoj ništa ne znači, zajednički prijatelji kažu mi da Mara izgleda sretna i zadovoljna. Katica i ja s dvjema kćerkama živimo u stanu. Sestra tješi mene, a ja nju, ali ni jednom nije jasno što se to dogodilo s našim brakovima, s našim životoima, i što je to tako snažno povezalo Maru i Stanka.
-Tata, pa ti još ne spavaš? Nahladit ćeš se tu, jesi li večerao, ponoć je davno prošla – iz dubokog razmišljanja trgnuo me veseli glas moje brižne, moje drage kćeri Monike, koja će za nekoliko dana otići od mene i udati se. A ja, u što sam uložio, u čemu sam proveo svojih četrdeset pet godina? Sam sam, bez žene, ostajem bez djece, bez prijatelja… Bože, gdje sam pogriješio i što sam ti zgriješio?
www.tomislavnews.com /Ljuba Đikić
