Otac Slavko izrezan je od glave do pete – Sjetio sam se riječi jednog fratra koji je kazao kako treba izbjegavati roditelje ispovijedati i voditi im sprovod. Slična je situacija s teškim operativnim zahvatima – ističe Vedran.
Nazva me prijatelj Ivan Šušnjar i preporučio da napravim priču o dr. Vedranu Ćoriću iz KBC-a Split, koji je prije par mjeseci na vlastitom ocu izveo tešku i uspješnu operaciju srca. Čudim se hrabrosti i ludosti tog doktora, pa pitam Ivana kako će rezati vlastitog roditelja, što da umre pod nožem, zar nije mogao operaciju ponuditi nekom od kolega…
– To pitaj doktora Ćorića – odbrusi mi Ivan – pa zaključi razgovor i posla mi SMS-om Vedranov broj.
Transfer godine
Gotovo ništa nisam znao o Vedranu Ćoriću, pa sam na internetu upisao njegovo ime. A Sveznalica izbaci mnoštvo tekstova, novinskih članaka i podataka o dr. Ćoriću, o kojemu je posljednjih godinu i pol najviše pisala “Slobodna”.
Pa u članku kolege Ivice Markovića od 13. 4. 2013. nađem tekst: “Transfer godine: KBC Split zaposlio ponajboljeg hrvatskog kardiokirurga”. Kad sam pročitao prvi dio naslova (transfer godine), pomislio sam da se radi o nekom sportašu, možda o mladom teniskom reprezentativcu Borni Ćoriću ili o nogometašu Dinama Anti Ćoriću.
Kad tamo radi se o zaista vrhunskom kardiokirurgu. To što nisam znao za njega govori samo da me muka nije tjerala, da ja i moji bližnji zasad nemamo potrebe za meštrima od srca.
“Splitska je bolnica uhvatila krupnu ribu“, piše kolega Marković, napominjući da je dr. Ćorić “vodeći hrvatski kardiokirurg za transplantaciju srca“. Do sada je obavio 50-ak od ukupno 200 transplantacija u Hrvatskoj. Obavio je, dakle, svaku četvrtu operaciju i uz to bio učitelj još desetorici kardiokirurga koji se bave transplantacijom srca u Hrvatskoj.
Tako pripremljen zovnem dr. Ćorića, pa se dogovorimo naći u Ljubuškom u obiteljskoj kući njegovih roditelja. Otac Slavko i majka Mila dočekaše sina na stubištu, izljubiše se, pa smo sjeli za pripremljeni stol. Slavku osamdeseta, a zaista momački izgleda, pa ne mogu vjerovati da je prije par mjeseci imao tešku operaciju na srcu.
– Infarkt, imao sam teški infarkt krajem lipnja – priča Slavko. Mila zovne Vedrana, Vedran pozove hitnu i odmah sa mnom u Split – kaže Slavko.
– Njemu se čudili što je lani s Rebra došao raditi u KBC Split. A meni ispalo najbolje. Da je bio u Zagrebu, mene sada ne bi bilo. Vedran me odmah operirao i, hvala ti Bože, sve je dobro ispalo. Do Zagreba bih dušu ispustio.
– Odmah smo vidjeli o čemu se radi i da je nužna hitna operacija. Ali tko će izvesti operaciju? Ni kolegama nije zgodno, pa mi savjetuju da ga šaljemo u Zagreb. Otac je kazao kako mi vjeruje i da bi želio da ga ja operiram. Mater se složila, a kolege, dr. Darko Duplančić, docent Ivo Vuković i doktor Pivac su me ohrabrili, pa sam naprosto morao brzo reagirati. Uz njihovu asistenciju i pomoć vještih sestara uradili smo operaciju za koju se može kazati da je bila uspješna i da je pacijent ostao živ. A evo sada se vidi da je i zdrav – veli Vedran.
– Hvala ti, Bože, kako je sve dobro ispalo – veselo se ubacuje Mila. – Zaista nije lako sinu operirati oca, ja ne bih ništa kazala i da je, ne daj, Bože, drugačije završilo, ali smo ponosni na našeg Vedrana. I na njegove kolege i sve u KBC-u Split.
Prva biopsija
Otac Slavko izrezan je od glave do pete – Sjetio sam se riječi jednog fratra koji je kazao kako treba izbjegavati roditelje ispovijedati i voditi im sprovod. Slična je situacija s teškim operativnim zahvatima – ističe Vedran.
Nastavnica Mila i pravnik Slavko imali su tipičan život hercegovačkih intelektualaca. Sve su žrtvovali da bi školovali djecu, Zorana Ninu i Vedrana, do fakultetskih diploma. I kada je Slavko, kao maspokovac, ostao bez posla, završio je pravo 1980. godine u 45. godini života.
– Kriomice ga završio – veli Slavko. – Nitko nije znao da studiram dok se nisam javio na natječaj. A sada sam ponosan na svoje sinove. Slučajno je Vedran studirao medicinu, pa mi produžio život.
– Slavko je prije osam godina pao sa smokve – prisjeća se Mila.
– Prebio dva rebra, pa mu to liječili. Kad tamo, on imao moždani udar. Sreća pa Vedran to otkrio. Onda mu se prije dvije godine opet oduzela lijeva strana. I opet ga spasili.
– Sad sam sav izrezan, od uha do nožnog palca – pokazuje Slavko.
S Vedranova lica ne silazi osmijeh. Uspješna operacija na očevu srcu još je jedan adut u njegovoj karijeri. Pa na pitanje nije li prelaskom u KBC Split s Rebra skočio s konja na magarca kaže:
– Istina, transplantacije srca obavljaju se samo u Zagrebu. Ali ja znam da Split ima sjajnih liječnika, pa sam želio pomoći da od magarca napravimo konja. Znao sam da u KBC-u Split imaju dobar transplantacijski program. Naravno, to je posao na duge pruge, ali već imamo pomake. Već smo lani uradili prvu biopsiju.
Ne znam što je biopsija, ali kad sam vidio kako Vedranove oči sjaje dok o tome priča, mogu jamčiti da je to nešto.
ŠVICARSKO SRCE Surgo: Dokturi mi sve plaćaju
Nisam mogao odoljeti da ne kažem kako moj susjed Ilija Radoš Surgo već 24 godine nosi tuđe srce koje mu je presađeno u Ženevi.
– Njega je operirao Hrvat, dr. Turina. Mi Hrvati imamo vrhunsku kirurgiju zahvaljujući ratu. Moralo se rezati, i ja sam tu puno operirao kao dragovoljac Domovinskog rata – kaže Vedran.
A Surgo sa svojih 60 godina zaista momački izgleda. – Vodaju me dokturi na seminare i kongrese ka medvida i pokazuju kako sam zdrav. I sve mi plate, dnevnice, putne troškove, honorar… Rodijače, neću umrit dok ne oborim svjetski rekord u dužini življenja s tuđim srcem. Čuo sam za tog doktura Ćorića, kažu da je dobar. S njim ću besplatno razgovarat jer je naš čovik – poručio je Surgo.
SREĆA DA NIJE U ZAGREBU
Da je moj sin Vedran bio u Zagrebu, na Rebru, mene sada ne bi bilo. Vedran me odmah operirao i, hvala ti, Bože, sve je dobro ispalo. Do Zagreba bih dušu ispustio – veli Slavko Ćorić, sretan zbog sinova posla u Splitu
Slobodna Dalmacija/TN
