Raširi ruke i smjestim se u najudobniji zagrljaj koji postoji na svijetu. Jedini zagrljaj koji je Bog u milimetar stvorio za mene.
Tražim nešto što će mi u jesen cijelu mirisati na jorgovan i mentu … na svježe ubrane listove mente … srela sam ga slučajno prije neki dan. Šeretski oslonjen na zid, ruke na grudima, prsti u bubnjanju. Razvukao je osmijeh, i moje sjećanje, i moj bol, i radost, i čežnju, i nedostajanje, i trenutke ispunjenosti dok je bio moj – sve je bilo u tom osmijehu. Moj čovjek … onaj čija je svaka i neizgovorena riječ moja zapovijed. Čiji je svaki i nenapravljeni pokret moja nagrada. Čiji je udah meni vrjedniji od sveg života koji me čeka nakon njega. Čovjek koji moje osjećaje može postrojiti kao ubitačnu vojsku i krenuti s njom u pohod da osvoji svijet – pokorila bih ga za njega. Bez pogovora. Bez najave, sretnem ga samo i zamiriše mi na mentu, topao doručak, zagrljaj. Stanem. On priđe. Gledamo se. Ne progovaramo. On prestane bubnjati prstima melodiju koju je vrtio u svojoj glavi i koju nisam čula, i njegovi se prsti brzo zaigraju u mojoj kosi. Usne mu krenu prema mojima, ali – zažmirila sam već – osjetim ih vrele na mome vratu – opet ostavlja svoj žig iako sam jedva skrila ožiljke od posljednjeg … udahnem ga. Sva pluća napnem da se rašire, da ga udahnem dublje. Stojimo na sred ulice. Šutimo i dalje. Odmakne se, i zagleda mi se pravo u oči – iščita ukratko sve što se kovitla u meni otkako me vidio zadnji put. Namršti se. Nije mu pravo , a ja se ne mogu sakriti pred njegovim pogledom. Nemam ja čime više da se branim od njega. Odavno već. I stojim. Neće me povesti ni ovaj put sa sobom – razum mi je neumoljiv i istinu govori. Srce mi šuti. Ne znam gledaju li nas ljudi koji prolaze.
Vrijeme se zaustavlja. Nije slučajno bio oslonjen baš na taj zid, shvatim, čekao me. Zadrhtim sva. Primijeti da se tresem, da mi je jeza i priđe. Raširi ruke i smjestim se u najudobniji zagrljaj koji postoji na svijetu. Jedini zagrljaj koji je Bog u milimetar stvorio za mene. Naslonim mu glavu na grudi i začujem kako mu srce kuca moje ime i ime kojim mi tepa … i sve u meni se pokrene! Kao lavina, kao bujica, kao sila koja se ne može zaustaviti – spojim se s njim posve. Nađem mjesto kod njegova srca i spojim za njega svoje – nikada više neće nigdje moći otići da ja ostanem sama. Isprepletu nam se ruke, zapletem mu kosu na zatiljak, svaka moja kost prodre u njegovu i u srž se pretvori. Bez boli, s puno olakšanja, stopim se s njim u jedno biće. Ide. Korača. Koračam i ja s njim. Nije nam teret, ne smetamo jedno drugome. Osjetimo se, prožimamo se, dišemo. Idem daleko kaže jedan dio njega,dok mu se drugi dio, ja, smiješi, i ja idem. Odlučila sam. Dušom me čvršće privije uz sebe. Miris mente i toplog doručka … nikad više razdvojeni.
DUNJA GRABOVAC/www.tomislavnews.com
