Ne plačem niti više imam suza, mrtva su sva moja osjetila. Ne uzbuđuje me pogled na poznate stvari, na poznatu okolinu, hladna sam i prema obiteljskim slikama na zidu, prema ružama koje proviruju kroz prozor
Nikada, ni u najcrnjim mislima, nisam mogla vjerovati da život može biti surov i tako okrutan da ga ljudsko biće poželi prekinuti. Vjerovala sam kako uvijek postoji izlaz, kako Bog, ako ti sudbina zatvori sva vrata, mora otvoriti barem prozorčić kroz koji možeš disati, kroz koji se možeš izvući. Sada mi se čini da moju sudbinu u posljednjih pet godina ni najmaštovitiji pisac ne bi mogao vjerno prikazati. Nema tako gorkih riječi koje bi mogle opisati ono što sam doživjela i, nažalost, preživjela.
A voljela sam život i voljela ljude, uživala u ptičjoj pjesmi i žuboru rijeke, radovala se svakom novom danu i maštala da rukama zagrlim cijeli svijet, toliko sam bila sretna. No, valjda svakoj sreći mora doći kraj, a tada ispaštamo za sve sretne godine. Često mi se činilo u ovih pet godina da sam dotaknula dno života, a onda bi tonula još dublje i pomirila se s tim da su me tuga i očaj uhvatili pod ruku i ne misle me pustiti.
Prvu sam noć u G., u “svojoj” kući, nakon pet godina. Ne znam što radim tu, ni zašto sam, poslije pet dana užasne vožnje iz B., baš dospjela u taj grad. Je li se to netko opet poigrao s mojom sudbinom? Zar me prepoznao čovjek koji raspoređuje pristigle prognanike i uputio me na ovu stranu riječima: “One tamo kuće sve su prazne i useljive. Smjestite se u jednoj!?”. A nisam željela da me itko prepozna na prognaničkom putu, u autobusu, u kojem sam, po svoj prilici, bila najmlađa sa svojih četrdeset i nešto godina. Stavila sam rubac na glavu, što u životu nikada nisam činila. Znam da sam se promijenila, za ovih pet godina, toliko sam ostarjela da nitko ne bi prepoznao nekadašnju ljepoticu, tri godine za redom misicu rodnoga grada, a poslije i najbolju studenticu Sarajevskog univerziteta, predsjednicu svega i svačega, jednu od domaćica na Zimskoj olimpijadi u Sarajevu, dugogodišnju uglednu građanku rodnog grada. Bila sam uzor svim djevojčicama koje su nešto željele postići u maloj sredini. Majke su svojim kćerima govorile da budu čestite i uspješne kao Milena Jozića.
A što sam danas, dok vučem nogu za nogom ulicom prema kući iz koje sam otjerana prije pet godina s dvoje djece i u kojoj sam bila sretna. Koračam ulicom po kojoj sam u kolicima vozila, a potom za ruku vodila, svoju djecu. Idem prema kući na koju imam pravo, u kojoj je moje ognjište, ali sam baš zbog toga nesretna. Kakvo je ognjište, kakav je dom bez obitelji? Kakva može biti majka kojoj su djeca otrgnuta iz zagrljaja? Ugaslo ognjište i žalosna majka! A ja sam takva dok ulazim u tu kuću tuge.
Ne plačem niti više imam suza, mrtva su sva moja osjetila. Ne uzbuđuje me pogled na poznate stvari, na poznatu okolinu, hladna sam i prema obiteljskim slikama na zidu, prema ružama koje proviruju kroz prozor. Vadim cigarete, sjedam za stol, a u glavi uskovitlane misli: lijepa sjećanja, grozne godine, tuga za djecom, strah, neizvjesnost, slomljeno srce, izgubljeni prijatelji, grižnja savjesti, rodbina koja me prezrela… Tko sam i kamo vodi ovaj život?
Prognanica sam ili izbjeglica, ne znam kakva je između toga razlika, i sada u svomu domu. Za razliku od mnogih drugih, mene nisu prognali ni susjedi ni vojske. Dva sam puta prognana, a oba puta je progonitelj bio moj suprug. Prvi put me otjerao, prognao s djecom iz kuće u G. zbog ljubavi, zbog velike brige za nas, a sada, drugi put, otjerao me iz B., ali iz mržnje. Otjerao me samu, a djeci nije dopustio ni da se pozdrave sa mnom, ne znaju ni gdje sam. Istjerao me Milan dok su djeca otišla dovesti u kuću rođake, srpske vojnike iz G. koji su s obiteljima stizali u B. Zar sam ja tomu kriva, zar sam mogla i na koga utjecati, zar sam mogla rat spriječiti? A kriva sam, jer sam Hrvatica koja se udala za Srbina, koja je odgojena da nikoga ne mrzi, da su svi ljudi jednako vrijedni, žena sam kojoj je srce uvijek bilo gospodar razumu.
Kao i kod svih mladih, ljubav je bila velika, obostrana i slijepa. U vjetar su išle majčine riječi upozorenja da dobro razmislim, jer Milan jest zgodan, mlad, uspješan, ali iz različitih smo sredina, različitih vjera, a to nekad u braku može biti pogubno. Govorila je to moja majka, koja gotovo da nije znala što je brak, jer je moj otac poginuo samo godinu dana nakon vjenčanja, pa sam rođena poslije njegove smrti. Majka je stoga svu svoju ljubav prenijela na mene, a ja sam tu ljubav uzvraćala i znam da sam bila jedina njezina životna radost.
Moja generacija malo je vodila računa o naciji i vjeri. Bilo je to vrijeme kada smo u Bosni svi bili jednaki, kada je bilo “u modi” biti Jugoslaven. Nisu se mnogi tako izjašnjavali, ali su mnogi tako odgajani. Milan i ja upoznali smo se u Studentskom domu na Bjelavama u Sarajevu i to kada smo oboje bili pri kraju studija. On je studirao na Tehničkom, a ja na Filozofskom fakultetu. Rođeni smo u susjednim gradovima i oboje smo se namjeravali vratiti u svoja mjesta. Bila je to ljubav na prvi pogled, strasna, i nakon godinu dana zabavljanja, kada smo već radili u svojoj struci, ali u dva susjedna grada.
Naša svadba bila je za pamćenje, brojni prijatelji, rodbina, poznanici, školske kolege, odazvali su se našem pozivu za svadbeno veselje. Samo je moja majka sumnjičavo vrtjela glavom na moju zaljubljenost, opijenost Milanom. Ona je željela i čak jednom pred Milanom rekla da se trebamo vjenčati u crkvi, nije važno u kojoj, katoličkoj ili pravoslavnoj. “Uzalud vam svačiji blagoslov, ako ga nemate od Boga”, govorila je moja majka. Mi smo se smijali i zbijali šale na taj račun, jer nam vjera nije mnogo značila.
Nakon vjenčanja uselili smo u veliku i lijepo uređenu kuću Milanovih roditelja. Oni su odselili u B. gdje je svekar, kao vojni umirovljenik, imao drugu kuću. S njima je otišao i Vojo, Milanov dvije godine mlađi brat. U četrnaest godina braka koje smo proživjeli u G. ni jedan jedini dan nisam bila nesretna: svi ti dani, svi trenuci koje sam provela s Milanom bili su sretni. Oboje smo radili, a bili toliko poštovani da smo mogli birati radna mjesta i funkcije. Rodili smo dvoje krasne djece, kćer i sina, a s njihovim odgojem i odrastanjem nismo imali nikakvih problema.
Tako je bilo sve do kraja osamdesetih godina i prvih demokratskih izbora, nacionalnog prebrojavanja. Strah koji se odjednom uvukao u ljude polako se pretvarao u mržnju. Milan i ja sve smo se teže snalazili u tomu, sve smo manje razgovarali, smijali se, izlazili s prijateljima. Nismo znali što odgovoriti na česte upite djece: tko smo i kamo pripadamo? Zamolila sam Milana da im objasni, a on im je, na moje zaprepaštenje, rekao da su Srbi pravoslavci, da sam ja bila Hrvatica i katolkinja koja je udajom za njega postala Srpkinja. Sada se ne sjećam točno što im je još govorio, samo znam da se nisam s takvim Milanovim objašnjenjem složila. Nisam mu proturječila pred djecom, čekala sam da ostanemo sami. Tada smo se prvi put u životu posvađali, pa sam se htjela vratiti majci. Milan nije dao djeci da idu sa mnom, a i molio je oprost zbog naglosti. Oboje smo pokušali zaboraviti tu svađu.
Nedugo potom izbila je srpska pobuna u Hrvatskoj, a rat se nadvio i nad Bosnu i Hercegovinu. Znali smo, i Milan i ja, da naše krajeve neće mimoići. U novim vremenima oboje smo se morali dokazivati. Sve smo manje bili pozivani u društva, sve manje cijenjeni, a sve češće upirali su na nas prstom kao na ljude u mješovitom, nepoželjnom braku. Nismo imali mira, nismo bili sigurni. Ja sam stoga željela otići s djecom u L., mislila sam kako ću se osjećati sigurnijom, ali je Milan odlučio drugačije. “Milena, spremi djecu, vas troje ujutro putujete u B. kod mojih. Tamo ćete biti sigurni. Ja ne smijem napustiti G., dobio sam poziv u vojsku. Vi idite, a ja ću dolaziti kad budem mogao”, rekao je Milan jedne kišne jesenske večeri, tonom koji nije trpio protivljenje.
Ipak sam rekla: “Milane, bolje je da s djecom idem u L. Tamo mi je rodbina, svi me poznaju, a bliže sam tebi. Ne želim ići u B., tamo nikada nisam bila!”.
“Ne želim se svađati. Ti idi u L., a moja će djeca u B.!”.
Milan više nije htio raspravljati. Zašutio je, a ja sam cijelu noć probdjela na ovoj istoj stolici, za ovim istim stolom, paleći cigaretu za cigaretom, i ništa pametno nisam smislila. Nisam mogla pomisliti da se odvojim od svoje djece, niti na jedan dan. Znao je i Milan koliko ih volim, koliko sam vezana za njih, znao je da je majčinska ljubav jača od svega, zato me i ucijenio. Bila sam svjesna toga. Nisam imala izbora, pa sam s djecom sutradan otputovala u B.
Svekar i svekrva bili su stari, bolesni i zabrinuti za Voju, koji se od prvoga dana bio u ratu. Mene i djecu lijepo su primili, ali me svekar već prvu večer upozorio: “Draga moja snaho, vidiš kakva su vremena došla! Budi oprezna, nitko ovdje ne smije znati da si Hrvatica. Pokušaj govoriti ekavicom i nemoj slučajno štogod govoriti protiv Srba ili srpske vojske. Najbolje je da ne izlaziš iz kuće. Brini se o djeci, a i nas dvoje smo nemoćni, pa ćeš imati mnogo posla”, govorio je svekar glasom u kojem se osjećao strah. Strah iz svekrova glasa prve večeri pretočio se u moje tijelo, uvukao mi se u krv, pod kožu. Stalno sam bila uplašena, zabrinuta. Kao robot prepustila sam da drugi upravljaju mojom sudbinom i mojom djecom.
Ne znam kako sam provela tu zimu. Sjećam se samo da u prvo vrijeme nismo ni u čemu oskudijevali. Ja sam ponijela svu ušteđevinu sa sobom, a bilo je novca i kod svekra. U proljeće su izbili sukobi na Kupresu, a potom se rat proširio na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Novine nisam čitala, a televiziju sam rijetko gledala. Svekar je umro od srčanog udara, kada je Vojo ranjen i ostao bez lijeve potkoljenice. Svekrva je bila na samrtničkoj postelji, nije ustajala i rijetko je govorila. Vojo je nakon zalječenja došao kući i poče na meni istresati svoj bijes i svoje komplekse. Ja sam se suzdržavala zbog svekrve, a još više zbog svoje djece, koju sam nastojala zaštititi od svih neugodnosti. Sandra je u to vrijeme bila završila prvi razred gimnazije, a Saša osmi osnovne. Bili su odlični učenici, uklopili se u društvo, ali su i oni često bili zamišljeni. U njima nije bilo mladenačke radosti. Smijeh se nije čuo ni u našem domu, a niti na ulici. A željela sam da mi djeca rastu bezbrižno.!
Svekrva je umrla u jesen. Milan je ostao dva dana, pa sam iskoristila prigodu i rekla mu da bih voljela da povede Voju sa sobom.
“Drzak je, galami po kući, plašimo ga se i djeca i ja”, molila sam Milana.
“Ne! Vojo mora ostati s vama, čuvati vas, jer ne želim da vam netko upane u kuću! Danas nije nikomu vjerovati. Voje se svi boje i dok je on s vama, ništa vam se neće dogoditi”, rekao je Milan.
Ja nisam smjela ni spomenuti ono što danima primjećujem. Vojo me probadao pogledom punim požude. U njegovim očima bilo je nešto divljačko, nešto od čega me podilazila jeza. Znao je biti bezobrazan, ali pred djecom je uvijek pazio što govori. Prema njima se doista zaštitnički ponašao i oni su ga voljeli. Kada je bio dobro raspoložen, pričao im je o svome junaštvu na bojištu, stvarnom ili izmišljenom, ne znam, o strahotama kroz koje je prolazio, i dakako, iz kojih je uvijek izlazio kao heroj. Mislim da su moja djeca u njemu vidjela istinskoga heroja.
Ono zbog čega sam strahovala, zbog čega nisam noću smjela zaspati, dogodilo se. Vojo je danima oblijetao oko mene, lijepim riječima želio me privoljeti na ljubav. Bio je odvratan, a njegovo salijetanje perverzno. Prijetila sam da ću sve reći Milanu, a on je uzvraćao kako će svojim suborcima reći da sam Hrvatica, da prema meni neće imati milosti, a moglo bi se svašta dogoditi i Sandri i Saši. Kada je spomenuo djecu podivljala sam, nisam se mogla kontrolirati, pa sam mu rekla sve što sam bila načula o zločinima njegovih suboraca, koljačima koji će jednoga dana odgovarati za ono što čine. Više se i ne sjećam što sam sve rekla, a Vojo je šutio. Bijes mu je sijevao iz očiju, i samo je izustio: “Platićeš za svoje riječi, kujo ustaška!”, izustio je, zalupio vratima i izišao.
Kada su djeca došla iz škole bila sam uplakana, izvan sebe, a kada su me počela ljubiti, pitati što mi je, još sam se više rasplakala. Kada sam smogla snage progovoriti, sve sam zataškala bezveznom pričom o prošlosti.
“Baš si se morala večeras raspekmeziti, a mi te htjeli razveseliti. Stric Vojo uplatio nam je skijanje na Zlatiboru za novogodišnje praznike. Idu još neka djeca, mi se tome jako veselimo. Pitali smo strica ideš li i ti, a on je rekao da netko mora čuvati kuću i da je skijanje organizirano samo za školsku djecu. Mama, mi bismo te rado poveli da malo iziđeš iz kuće, ali pravila se moraju poštovati”, kroz smijeh i šalu uzbuđeno je govorio moj Saša.
Istoga trenutka spoznala sam Vojin plan. Koža mi se ježila od straha. Djeci sam samo rekla da bih i ja za to vrijeme rado otišla u G., ako dobijem dopuštenje. Nisam imala srca, nisam mogla djeci pokvariti veselje s kojim su se spremala na put. Veze s G. bile su u prekidu. Nisam se usudila zvati Milana iz vojnog zapovjedništva, jer sam znala da se razgovori prisluškuju. Stanje na bojištima bilo je užasno. Snijeg je prekrio B., a noćno se nebo izvedrilo i osulo zvijezdama. Noć uoči dječjeg odlaska nisam spavala, plakala sam tiho da me ne čuju. I ja sam spremala torbu za G.. Vojo je ujutro otpratio djecu do škole, a ja sam ga zamolila da mi donese propusnicu do G. i da se raspita ide li tamo tko od vojnika. Rekao je da hoće, ali po njegovom divljem pogledu slutila sam da je isplanirao osvetu. Što sam mogla, čekala sam!
Vojo se ubrzo vratio, a kada sam čula da je okrenuo ključ u bravi, znala sam što me čeka, pa sam odlučila s njim mirno porazgovarati. Prevarila sam se! Voji nije bilo do priče. Nasrnuo je na mene bez riječi, luđački se cerekajući i naslađujući. Pokušala sam se oduprijeti, ali bljesak noža u njegovoj ruci slomio je svaki moj otpor. Iživljavao se, a riječi ne mogu opisati njegove perverzije i moje poniženje. Osjećala sam da sam dospjela u pakao iz kojega nema izlaza i bilo mi je svejedno. Moja osjetila su zamrla, a razum luđački radio. Zgrabila sam nož, no ruka je zadrhtala. Vojo me svezao. Bila sam nemoćna, morala sam slušati njegove gadosti. Premda sam znala da me ne može nitko čuti, jer je kuća bila na osami, ipak sam vikala, zvala u pomoć, sve dok me glas nije izdao. Onda sam umuknula.
Dva dana Vojo nije izlazio iz kuće niti je mene puštao na miru. Putovi su bili zameteni, znala sam da ne postoji mogućnost da Milan dođe. A u kuću ionako nitko drugi nije svraćao. Znao je to i Vojo. Odlučila sam umrijeti, a to sam mogla samo odbijajući hranu koju mi je Vojo nudio. U početku me molio da jedem govoreći kako će mi trebati snage “za naš provod” koji može trajati danima. Kad sam i dalje uporno i nijemo odbijala hranu, počeo je prijetiti kako će u kuću pozvati svoje prijatelje, invalide, kojima je potrebna naslada. “A oni neće šutjeti kao ti i ja, oni će se pobrinuti da priča o tvojim uslugama stigne do Milana, a i djeca bi mogla saznati što im radi majka! Stoga je bolje da jedeš i ponašaš se normalno, inače…”, prijetio je Vojo, a ja sam, u strahu da ne ostvari svoje prijetnje, počela jesti i “normalno” se ponašati.
Voju nisam mogla prevariti. Pratio je svaki moj pokret, a nakon paklenih deset dana morala sam se obući i zajedno s njim dočekati djecu. Dakako da mi je Vojo očitao lekciju kako se pred djecom trebam ponašati.
“Ako me, slučajno, i jednom riječju odaš, znaš što te čeka!”, prijetio je. Djeca su bila vesela. Nisu primijetila moju potištenost koju sam pokušavala prikriti. Usput ih je Vojo zabavljao kojekakvim zgodama i obećao im da će ih svakoga vikenda slati na izlet. Znala sam što stoji iza tih njegovih obećanja.
Danas ne mogu vjerovati da sam u takvom paklu s Vojom, a skrivajući od djece, proživjela gotovo dvije godine. Za to vrijeme nekoliko puta je dolazio i Milan. Plakala sam i molila da dođe k nama, da traži premještaj, jer više ne mogu izdržati, ali mu nisam dala naslutiti što proživljavam. On je, pak, bio opterećen vojnim problemima.
A onda su Hrvati oslobodili Kupres. To mi nitko nije trebao reći. Znala sam po tomu što su Srbi s Kupresa navalili u B. Smještali su ih u sve prazne kuće i u kuće gdje je bilo mjesta. Milan i Vojo imali su bliske rođake na Kupresu, pa sam molila Boga da netko od njih dođe na naša vrata. Bog mi se smilovao! Počeli su stizati ujaci, tetke, djeca, a ja sam ih ljubazno primala. Vojo je znao zašto to činim, te je rođacima već prvu večer dao do znanja kako će tu u našoj kući biti vojno zapovjedništvo i kao tu mogu ostati samo jedan dan. Među njima je bio jedan ranjeni vojnik, Milanov rođak, kojeg sam od prije poznavala i činilo mi se da mu mogu vjerovati. Uhvatila sam prigodu zamoliti ga da nikamo ne ide iz kuće, da Vojo laže kada govori o zapovjedništvu. Nisam mu rekla što mi djever čini, ali sam mu dala naslutiti kakav je Vojo prema meni. Mislim da je shvatio, jer je sutra donio potvrdu iz vojske kako će on i njegova obitelj do daljnjega smjestiti u našoj kući. Činilo mi se da sam spašena. Pokušao je Vojo još nekoliko puta ostati nasamo sa mnom, pokušao mi prijetiti, ali nije uspijevao ostvariti svoj plan, jer su drugi ljudi bili u kući.
Znala sam da nije odustao od svojih mračnih nakana, da me neće pustiti na miru i zato sam bila oprezna. Ali ne onoliko koliko sam trebala. Došao je jedne večeri i rekao da je Milan u zapovjedništvu i da nema vremena svratiti.
“Želi te vidjeti samo na čas. Poslao je mene da te dovedem”, govorio je mirno.
“Sačekat ću Sandru da dođe iz škole, pa da i ona vidi tatu”, rekla sam oprezno.
“Moraš krenuti odmah, nema Milan vremena. Zar ne znaš kakve se borbe vode za G.? Možda više nećeš imati priliku da ga vidiš”, požurivao me Vojo, a ja pred ukućanima nisam mogla odugovlačiti. Spremila sam se na brzinu i s Vojom krenula prema zgradi zapovjedništva. Nismo dugo išli, a Vojo me uveo u neku kuću, izdvojenu od ostalih. Na ulazu su stajala dvojica vojnika koji su nas ljubazno pozdravili. Čim sam ušla u zgradu, čula sam da jedan od one dvojice vojnika s vanjske strane zaključava vrata. Jasno sam čula divljački smijeh i riječi: “Vojo zovi kad dođe na nas red!”
Bila sam uhvaćena u stupicu. Vojnici koji su s pljeskom dočekali moj ulazak moj je djever pobjedničkim glasom raportirao kako je doveo hrvatsku kurvu da se “osvetimo za sve naše poraze”. Ne želim se sjećati te noći, koju sam provela više u nesvjestici nego pri svijesti. Te noći okamenila sam na sve čime me sudbina šibala, ubijala, gnječila. Odlučila sam preživjeti, živjeti i sačekati Milana, sve mu ispričati, pa neka on odluči. Do tada ću šutjeti, zatvorena u kući. Nisam dugo čekala. Milan je s ostalim srpskim vojnicima pobjegao iz G. u koji su ušli Hrvati. Bila sam sretna što je pobjegao, izvukao živu glavu. Unatoč svemu, još uvijek sam voljela Milana i vjerovala da će me saslušati i razumjeti kada mu ispričam što sam sve proživjela bez njega. S tim teretom nisam mogla živjeti, niti ga Milanu zatajiti. Poznavao me i predobro, pa bi uskoro i sam primijetio da sam se promijenila, da sam gotovo izluđena, da se ne mogu kontrolirati. Čak su mi djeca počela govoriti da se ponašam nenormalno.
Prvu večer Milanu nisam ništa rekla, a nismo ni bili sami. Kuća je bila puna razočaranih i utučenih vojnika koji su tvrdili da su izdani. Svi su me poprijeko gledali, jer je većina znala da sam Hrvatica, pa su svaku sočnu psovku protiv Hrvata popratili prijekim pogledom prema meni. Milan je odobravao njihove psovke i uvrede, koje su neizravno bile upućene i meni. U meni je krv uzavrela. Morala sam progovoriti makar to bio kraj moga života. Govorila sam nepovezano, ali znam da su svi bili iznenađeni, da su me gledali zaprepašteno. Vrijeđala sam ih, a danas znam da sam govorila istinu. Rekla sam ono što sam osjećala u svome srcu, ne obazirući se na Milana.
“Milane, makni mi je s očiju, ubit ću je!”, čula sam pijani glas Milanovog rođaka i vidjela kako se hvata za pištolj.
“Milena, ti si luda. Ljudi, braćo, pa ona nije normalna! Milena…!”, vikao je Milan tresući mi ramena, a ja sam i dalje govorila. Izgurao me iz kuće, pred vratima me okrenuo prema sebi kao da me želi poljubiti, a onda mi stegnuo vrat i povikao: “Milena, zar je istina sve što si rekla? Reci da si luda, da si pijana, samo reci da si maločas lagala!?”
“Sve je istina, ništa nisam slagala. Svi mi se gadite! Hoću svoju djecu! Sandra! Saša!”, vikala sam, ali je Milanova ruka bila na mojim ustima, glas nije izlazio. Snaga me izdala. Ugurao me Milan u auto, predao nekim vojnicima, a oni utrpali u autobus pun staraca. Znam da sam se stropoštala na sjedište, magla mi je pala na oči. Ne znam koliko je to trajalo. Kada sam došla svijesti, shvatila sam da sam u Hrvatskoj. Nisam imala snage ustati. Neki ljudi odveli su me u bolnicu primiti infuziju, koja mi je vratila razum i snagu. Postala sam svjesna svoga položaja.
Prognanica sam, u Hrvatskoj, bez djece, bez supruga, bez isprava, bez prezimena, s biografijom i životom koji se i meni samoj gade. Rodbini ne mogu na oči, majka mi je umrla i sasvim mi je svejedno kamo vozi i gdje će se zaustaviti ovaj autobus. Znala sam samo da ga ne smijem napustiti, da je to moj prozorčić u svijet, u život. Mali izlaz koji mi je Bog ostavio, ako se želim spasiti. A željela sam!
“Stigli smo u G.! Ovdje ste sigurni i dobro došli!”, čula sam glas vozača.
Nisam vjerovala svojim ušima. Pogledala sam kroz prozor i naglo se razbudila. Uistinu smo bili u G. Što ću ja tu? Trebam li se smijati ili plakati, a nisam sposobna ni za jedno, ni za drugo. Je li me to igra sudbine zavrtjela u krug i nakon pet godina patnje vratila na početak. Gledam kroz prozor na panoramu G. i razmišljam: hoće li ovaj dan uistinu biti početak ili kraj, hoću li krenuti u još jedan životni krug, ili ću zatvoriti ovaj pakleni, bez novog početka, ili, ipak…?
www.tomislavnews.com
NAPOMENA: Priča je istinita, ali imena nisu prava!
