Od trenutka kada su mi došli reći da je moj Anto poginuo, pa do dana kada su me s djecom smjestili u neku sobu u Zagrebu, bila sam, mislim, u bunilu, u šoku, jer se i sada nejasno sjećam svega…
Kada je prije godinu dana na moju zagrebačku, izbjegličku adresu stiglo pismo iz daleke Amerike, znala sam da se netko od naših iseljenika dobrotvora javio kako bi bio kum, skrbnik, jednom od moje četvero maloljetne djece, koja su početkom rata ostala bez oca. Još nisam bila ni svjesna da je rat stigao i na naše bosanske pragove, a moj Anto s kojim sam u braku provela petnaest prekrasnih godina, poginuo je među prvima, na obroncima našega grada, na kojima smo proveli najljepše životne trenutke.
Anto je bio ekonomist, uspješan gospodarstvenik, a ja sam radila kao profesorica književnosti u srednjoj školi. Oboje smo bili romantične duše, zaljubljenici u prirodu i svaki vikend provodili smo uz najljepšu rijeku na svijetu ili na okolnim brežuljcima. Za sedam godina rodila sam četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Godišnje odmore najčešće smo provodili kod mojih u Hercegovini, jer za ljetovanje na moru nismo imali dovoljno novca, ali nismo ni žudjeli za morskom obalom, bilo nam je lijepo svugdje gdje smo bili zajedno.
Od trenutka kada su mi došli reći da je moj Anto poginuo, pa do dana kada su me s djecom smjestili u neku sobu u Zagrebu, bila sam, mislim, u bunilu, u šoku, jer se i sada nejasno sjećam svega što se događalo u tih petnaestak dana: pokop pod granatama, plač djece, sućuti i suzne oči prijatelja, roditelja i braće, sve mi to još i sada, nakon tri godine, izgleda kao ružan san koji pokušavam zaboraviti, odagnati, ali mi nikako ne uspijeva. Još uvijek nisam svjesna gubitka, ne mogu se još pomiriti s tim da je moj Anto mrtav, još uvijek, kada zatvorim oči, očekujem njegov topli poljubac na usnama.
U prvim izbjegličkim danima sa mnom i djecom naizmjenice su bili moj brat ili sestra. Djeca su se mnogo lakše privikla na novu sredinu i nove okolnosti: došli su u veliki grad gdje im je bilo sve novo i zanimljivo, krenuli su u školu, stekli nove prijatelje, imali svoje obveze, a ja? Nisam izlazila iz sobe, satima sam buljila kroz prozor na ulicu, gledala svijet koji je prolazio, ali kroz neku maglu. Likove uopće nisam raspoznavala, samo neka šarena masa, mutna rijeka koja je tekla pred mojim očima.
Tko zna kada bih se trgnula iz te letargije, da jednoga ponedjeljka, a i majka mi je upravo bila otputovala u Hercegovinu, sestra nije javila da ovaj tjedan ne može biti sa mnom, neka se nekako snađem sama. Ne znam je li to sestra učinila namjerno, ali preda mnom je bio težak tjedan, prvi otkada sam došla u Zagreb, a da sam se sama morala brinuti o djeci. Kuhati im, spremati ih u školu, ići u trgovinu… Radi djece, prisilila sam se izaći na ulicu, i to me vratilo u stvarnost. Moja najstarija kći Kristina rekla mi je da se moram lijepo počešljati i spremiti, jer ne želi da joj majka na ulici izgleda zapušteno.
“I nikad te, majko, nisam vidjela da na glavu stavljaš maramu, molim te, skini je!”, govorila mi je kćer. Poslušala sam je i dok sam pred ogledalom raščešljavala svoju dugu kosu, ni sama se nisam mogla prepoznati. Na sve sam više sličila nego na normalnu ženu, a od vesele i bezbrižne profesorice sada sam u ogledalu vidjela blijedu i tužnu ženu, upalih obraza i velikih podočnjaka. Moj lik u ogledalu podsjetio me na susjedu iz djetinjstva, kroničnu alkoholičarku s kojom su nas majke plašile.
“Moj Anto me ne bi želio ovakvu vidjeti! Ukorio bi me da sam loš primjer djeci. Moram se vratiti u život, moram ići među ljude, razgovarati”, čvrsto sam odlučila i izišla na ulicu, hodala po trgovima, pokušala se ponašati normalno, iako s krajnjim naporom. Osjećala sam veliki strah među mnoštvom ljudi, plašila se da ću sresti nekoga poznatog, jer u Zagrebu sam provela četiri-pet studentskih godina, imala mnogo prijatelja, ali sada nisam željela nikoga sresti. Taj prvi izlazak vratio mi je samopouzdanje, a u sljedećim danima postala sam svjesna svojih obveza i čvrsto odlučila da se uhvatim u koštac sa životnim nedaćama, da se borim za svoju djecu, da živim za njih. Čak sam sestri javila da idući tjedan dođe samo na jedan dan, obišla i neke stare prijatelje i rekla im da bih željela raditi, da ne želim nikome biti na teret.
Imala sam toliko hrabrosti, potaknuta željom za radom, otići i svojim bivšim profesorima, koji su me poznavali kao odličnu i ambicioznu studenticu. I doista, svi su me se sjetili i obećali pomoći. Negdje pred Božić 1993. godine već sam bila u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, ponovno među učenicima, ponovno u normalnom životu, ako se život bez voljenoga čovjeka, naglo istrgnutog iz mog života, može nazvati normalnim. Istina, s malom plaćom morala sam uzdržavati četvero djece, ali uz pomoć rodbine i Udruge obitelji poginulih branitelja nekako sam sastavljala kraj s krajem. Jednoga dana u moju izbjegličku sobu došao je naš prognani svećenik (u međuvremenu su svi moji sugrađani iz Bosne i Hercegovine bili protjerani iz našega grada) i bilježio podatke o mojoj djeci, jer da u inozemstvu ima bogatih Hrvata koji žele pomoći djeci čiji su očevi poginuli u ratu. Na popisu je bilo već tri stotine takve djece.
Otvarajući pismo iz Amerike nisam očekivala Bog zna kakvo iznenađenje, jer sam već imala prigodu vidjeti kako izgledaju i što piše u tim pismima, uz koje obično dolazi prvi novčani dolarski ček, koji je bio i u mojoj kuverti. Valjda je to ljudski, iako nikada nisam bila materijalist, prvo sam uzela ček i na njemu pročitala brojku – 1000 dolara! Bilo je to pravo iznenađenje, jer je na čekovima za djecu mojih supatnica uglavnom bilo od 50 do najviše 200 dolara. Potom sam uzela pismo.
Bože, zar je moguće! Ruke su mi počele drhtati, dah mi zastao, iako sam pred djecom nastojala ostati hladna, pribrana. Pred očima su mi titrala poznata slova, poznati rukopis! Ne, to nije moguće!? Otkud on i zašto? Ali, moje upite razriješio je potpis na kraju pisma: bio je to, imenom i prezimenom, Marko Stojić! Da Marko…
Susjed iz djetinjstva, iz Hercegovine. Seosko spadalo, kako su ga nazivali, ali izuzetno lijep mladić. Bio je dvije godine mlađi od mene, pa sam mu, kao gimnazijalka, a na molbu njegovih roditelja, davala instrukcije iz matematike. “Samo da završi osnovnu školu”, govorili su njegovi roditelji. I završio je, teškom mukom. Ja sam znala da nije glup, već lijen i da ga sve više zanima od knjige: i nogomet, i u to vrijeme prvi kafići, i motori… No dok sam ga podučavala bio je jako miran, poslušan, trudio se shvatiti gradivo, ali je bio nekako zbunjen, crvenio se, preznojavao se, glas mu podrhtavao. A zašto, shvatila sam to kada sam kao studentica dolazila preko ljeta kući. Marko je već bio pravi momak, istina bez “alata i zanata”, ali sa solidnim džeparcem, koji mu je davao otac zaposlen u inozemstvu. Udvarao mi je. U početku bojažljivo, a zatim sasvim otvoreno, nasrtljivo, uporno. Bila sam njegova prva ljubav, no ljubav mu nisam uzvraćala, barem ne istom mjerom. S Markom sam se poigravala, kako to samo znaju žene svjesne svoje moći nad muškarcima koji su ludo zaljubljeni u njih. Posebice iskusnije i duhom bogatije žene.
Nekada bih doista, najčešće iz dosade, dane ili noći provodila s Markom, činila ga sretnim, ali duboko svjesna da je to samo moj trenutačni hir, da nisam zaljubljena u njega, jer sam željela muškarca bogatog duhom, načitanog, koji će razumjeti moju ljubav prema poeziji, knjigama. Muškarca koji će mi na mjesečini recitirati… Od Marka to nisam mogla očekivati! S druge strane, bila je zadovoljena moja taština da me želi tako zgodan muškarac, a ja se ljepotom i stasom nisam mogla pohvaliti. Nekada sam željela i trudila se zaljubiti u Marka, ali to nije išlo. Svoje povremene susrete s Markom krila sam od roditelja i rodbine kao zmija noge, a i on je bio prisiljen tajiti našu vezu. Bio je to moj uvjet, za ponovno viđenje. Znao je za mnom doći u Zagreb i ne vidjeti me, jer sam se skrivala od njega. Ta naša “veza” trajala je dvije godine, a onda je Marko otišao u vojsku, u jedan makedonski grad. Preklinjao me da mu pišem, da mu učinim kraćim vojničke dane, jer druge djevojke, druge ljubavi, osim mene nema “niti će kad imati”, tako je pisao. Sada se ne sjećam motiva, ali sam mu pisala duga ljubavna pisma koja su ga činila sretnim, uz jednu ogradu: tražila sam da mi svako moje pismo, čim ga pročita, vrati, jer sam se plašila da ih može nekome pokazivati, čitati, a bila sam svjesna, to je i Marko znao, da su lažna, neiskrena. Pa ipak, bio mi je zahvalan za svako napisano pismo. Kad je odslužio vojsku, prestala sam mu pisati, dala mu do znanja kako mi ništa ne znači i da pokuša naći sebi djevojku. Prestao je svaki moj kontakt s njim.
Bližio se kraj mog studija, bila sam sretno zaljubljena u svoga Antu, čak mu jednom i ispričala o “glumljenoj ljubavi”. Nije vjerovao da sam se mogla tako poigrati s tuđim osjećajima. Kući sam išla vrlo rijetko, na dan-dva, i slučajno sam saznala da je Marko otišao u Ameriku, k stricu. Detalji me nisu zanimali. Ubrzo sam se udala i sa svojim Antom vratila u Bosnu, u njegov rodni grad. O Markovu životu ništa nisam znala, niti me zanimalo. Ne znam jesam li u ovih petnaest godina ikada pomislila na njega.
Sve ovo kratko podsjećanje prostrujalo mi je mislima dok sam držala Markovo pismo i ček. Sjela sam, Kristina mi je skuhala kavu, zapalila sam cigaretu i polako, zadržavajući suze, objasnila djeci sadržaj pisma. Djeca su se radovala novcu, a onda su htjeli da im Kristina pročita pismo, kao da nisu vjerovali u tu iznenadnu sreću. S djecom sam pažljivo slušala dok je Kristina čitala. Ni jednom riječju Marko nije pokazao da se poznajemo, a želio je skrbiti o sve četvero moje djece, jer vlastite nema, a bogat je. Vlasnik je građevinske tvrtke, žena mu je rođena u Americi, podrijetlom Njemica. Na kraju je pisao da mu se odmah javimo, želi nas i posjetiti kada mu to poslovi dopuste.
Ponovno sam uzela pismo i čitala: “Štovana gospođo Marija…” i pitala se zna li Marko uopće tko je Marija ili i on sada “glumi”!? Djeca su me zadirkivala da ne vjeruju vlastitim očima, a ja sam utonula u misli. Ako Marko ne zna da su to moja djeca, zašto u pismu o tome nema ni spomena, a ako ipak ne zna, što mi se činilo nevjerojatnim, što će biti kada sazna? Je li ovo njegova osveta i hoće li biti ucjena? Preda mnom su bile noći bez sna, pitanja bez odgovora. Nisam znala kako odgovoriti na pismo, kako zahvaliti dobrotvoru iz Amerike? Odlučila sam: neka Kristina, kao najstarije dijete, napiše pismo zahvale Marku i neka ga pozove! Naravno, djeci o svojoj dvojbi, o svojoj brizi, o uznemirenosti nakon pisma, ništa nisam govorila, iako su ona gotovo svakodnevno spominjala Marka, naravno, najljepšim riječima. Kristina je napisala pismo u ime sve četvero djece i u moje ime, a nakon toga, redovito, svakog mjeseca, na našu adresu stizao je ček, bez pisma. Poslije svakoga čeka neko od djece je javljalo da smo dobili novac.
A onda je sredinom kolovoza prošle godine jedne večeri u našu sobu došao svećenik i rekao da sutra dolazi deset kumova iz Amerike, među kojima je i Marko, kum moje djece, te da ujutro budemo svi na okupu. Tu noć nisam mogla zaspati. Djeca su se ujutro ustala ranije nego obično, bili su radoznali da vide tog dobrog čovjeka, a ja sam bila nervozna, neispavana, ali spremna preživjeti i taj susret. Kroz prozor sam gledala na ulicu, kojom su oko deset sati prema našoj zgradi išli svećenik i Marko. I nakon petnaest godina bio je izuzetno lijep, visok i stasit, kratke kose, elegantno odjeven i s aktovkom u ruci. Bila sam naslonjena na prozor i kada su ušli u sobu. Naglo sam okrenula glavu: djeca su ga okružila, upoznavala se s njim, a svećenik je o svakome rekao nešto lijepo. Bila sam dirnuta tim prizorom, suze su same potekle niz lice, a Marko je svoj pogled usmjerio prema meni. Krenuo je k prozoru i po odlučnosti koraka shvatila sam da me nije prepoznao, da me nije očekivao.
-Gospođo Marija, imate krasnu djecu, ne smijete biti tužni – bile su njegove prve riječi. Bez riječi sam mu pružila ruku, suze su me gušile. Nastao je tajac!
-Sjedi, Marko! – uspjela sam izustiti, a zatim sam vidjela da je problijedio, preznojio se, oborio glavu i gotovo se strovalio na stolicu. Podigao je glavu i prodorno me pogledao. Trajalo je to čitavu vječnost, a nakon što mu je Kristina nalila konjak i on otpio gutljaj, promrmljao je:
-Marija, draga Marija, ja nisam znao, nisam, kunem se, Marija, moja… – i dalje je micao usnama, ali riječi nisu izlazile iz njih. Svećenik i djeca nijemo su nas promatrali, ne shvaćajući ništa, ne pitajući ništa, stajali su ukočeno i gledali čas mene, čas Marka.
-Pa , vi se poznajete!? – prvi se snašao fra Jakov. Marko je pokušao nešto reći, ali sam ga preduhitrila:
-Da, Marko je moj poznanik iz djetinjstva, iz Hercegovine.
Marko je popio i drugu čašu konjaka, fra Jakov je brzo otišao, a djeca su se razišla po susjedstvu priopćiti važnu vijest. Čim smo ostali sami upitala sam:
-Marko, ipak si znao, ali… hvala ti!
-Ne, draga moja Maarija, ni u snu nisam pomislio da sam kum tvojoj djeci, pa već godinama pojma nisam imao gdje živiš, ni što radiš, niti sam imao koga upitati. A istina je da sam uvijek mislio na tebe, da te nikada nisam zaboravio. Istina je da sam oženjen Marijom, samo zato što je Marija, jer Marija je za mene najljepše, sveto ime, jedino ime. Znam da govorim nepovezano, da nije vrijeme za ove riječi, ali ja sam zatečen, ja ne znam, nisam znao kojoj Mariji idem… Oprosti, zbunjen sam…ne, to nije moguće, moja Marija! Sudbina je uplela svoje prste, sudbina je htjela da te opet sretnem, bolje je da šutim, reci mi to, Marija! – govorio je Marko sjedeći za stolom preko puta mene, gledajući me svojim sjetnim očima, u kojima sam ponovno vidjela kako se budi plamsaj, onaj stari, meni dobro poznati.
-Ne plaši me se , Marija – govorio je Marko dok sam ja svoju ruku povlačila sa stola pred njegovom, – Ja sam tvoj rob, bio i ostao, ne tražim ništa, ne želim ništa nego da ti budeš sretna sa svojom djecom. Meni je dovoljna spoznaja da vas ja mogu usrećiti, da se mogu o vama brinuti. Sve ostalo, draga moja Marija, u rukama je sudbine, u tvojim rukama, tvoje želje za mene su zakon – uzbuđeno je govorio Marko.
Od toga trenutka prošlo je gotovo godinu dana. Marko je meni i mojoj djeci kupio veliki, novi stan, opremio ga i redovito nam šalje novac i darove. Ja sam našla zadovoljstvo u svome poslu i čestitoj djeci. Za Božić su djeca bila kod Marka i njegove žene u Americi, srdačno dočekani i ugošćeni. Ja sam odbila poziv, pravdajući se poslom. Marko često zove telefonom i moli me da pričam s njim, ponovno me moli da “glumim ljubav”. Ja to ne mogu, ozbiljna sam i odrasla, a mislim da je i Marku vrijeme da odraste, ili će cijeli život biti dijete?!
www.tomislavnews.com/ Iz romana “Zatišje”, autorice Ljube Đikić
