Prije nešto više od pola godine u Mostaru su pokrenuti tjedni susreti za mlade.
Glavni inicijator tih susreta bio je mladi hercegovački franjevac fra Dalibor Milas koji je nakon što je, kako kaže, i sam upoznao prokletstvo grijeha, te nakon što je vidio da mladi u Mostaru sve više zapadaju u životne bezizlaznosti u svijetu droge, alkohola i loših životnih odluka, odlučio pokrenuti ove susrete kako bi mladima pokazao da život ima smisla i da je Božja milost čudesna i da čuda čini. Danas, pola godine nakon toga, mladi sve više spoznaju da se isplati dvaput razmisliti prije nego se odluči nešto. Na tjednim sastancima okuplja se više od dvjestotinjak mladih koji zajedno s fra Daliborom promišljaju Božju riječ i Božje poruke. Tom prigodom razgovarali smo s fra Dadom, kako ga mladi zovu, koji nam je u našem razgovoru otkrio neke pojedinosti s tih sastanaka, ali se i dotaknuo tema veze Crkve i društva, mladih vjernika, značenja vjere u životu…
Za početak, tko je fra Dalibor Milas?
Dvadesetšestogodišnjak. Hercegovački franjevac i svećenik. Ljubušak po onoj psihosomatskoj, a Hercegovac po onoj domoljubnoj osnovi. Živim i djelujem u Mostaru i okolici.
Drago mi je što iskreno mogu reći da je lijepo slijediti onog palestinskog Židova iz prvog stoljeća. Lijepo je biti Kristov svećenik. Pogotovo kad znaš da si samo instrument Božje ljubavi. Mnogi me pitaju: Pa kako? Pa lijepo! Na nekoliko kila prosijane mladosti dodati zeru vjere i povjerenja u Onoga gore i to je to.
Kako ste se odlučili za pokretanje tjednih susreta za mlade?
Riječ je o tjednim susretima za mlade u franjevačkoj pod nazivom: „Mladi katolici – sila koja (treba) mijenja(ti)svijet!“ Svake srijede u 20 sati u dvoranu ispod zvonika dođu svi oni koji žele, otvorimo jedno u nizu pitanja i zajedno radimo na tome.
Ideja je Božji prst. Prije sad već pola godine vraćao sam se kući dosta kasno i prolazio sam kraj jednog popularnog mostarskog noćnog kluba, koji ipak ne bih sad ovdje reklamirao i pozornost mi je privukla jedna na prvi pogled fino sređena cura koja je klečala nasred pločnika i povraćala. Kraj nje su stajale njezine dvije prijateljice ili poznanice koje su također bile pod žestokim gasom, ali ipak nisu ispuštale nikakve vidljive izlučevine. I svaka je u ruci imala onu bauštelsku bocu pive. Nije to baš neki atraktivan prizor. I ova se cura jedva nekako ustala, zgrabila bocu i momački potegnula. I onda je opet počela povraćati… Inače se ne obazirem na takve stvari, ali ta me scena baš potresla i zamislila. Čemu sve to? Je li to stvarno – to? Čini li ih to stvarno sretnijima? Uglavnom, svi mi znamo da to nije neka usamljena scena i da se još nezgodnije scene svakodnevno odvijaju po našim gradovima. Mladi su izgubljeni. Ne znaju kamo, ne znaju kako…
I ja sam upoznao i osjetio prokletstvo grijeha. Shvatio sam njegovu dubinu i smisao odnosno – besmisao. Živio sam život tame i smrti. Znam, dakle, što je grijeh, ali, što je još važnije, osjetio sam kako je Božja milost čudesna i kako ona može čovjeka učiniti sretnijim i ispunjenijim. Moje je da to ljudima prenesem.
Koliko mladih se odaziva na susrete i koje teme dominiraju?
Kad me ljudi pitaju: „Pa što vi tamo radite i kako je to uopće?“, ja samo kažem: „Dođi i vidi!“
Što se tiče odziva, ne opterećujem se brojkama. Ali u svojoj sam glavi prije prvog susreta zamislio brojku od 50-ak ljudi koji će, zajedno sa mnom, „stare“ stvari promotriti iz neke nove perspektive. I prevario sam se. Sada na susretima prosječno bude dvjestotinjak ljudi. Nekad manje, nekad više.
Što Vaši susreti mogu ponuditi mladima, posebice studentima?
Što mogu ponuditi? Pa ovisi kome što treba.
Cilj ovih susreta jeste ohrabriti određenu kritičnu masu nas, mladih ljudi koji se nećemo bojati biti ono što mi jesmo i na temelju evanđelja, koje je stvarno živo i djeluje, utemeljiti svoj život. To nas neće pretvoriti u fanatike ili nekakve tamo radikale nego će jednostavno malo začiniti naš život.
Mlad ste svećenik, ali omiljen među mladima. Koja je tajna dobrih odnosa s mladima?
Nema tu nikakve tajne. Ako želiš s nekim stvoriti neki odnos, onda ga, prije svega, moraš uvažavati kao osobu.
Predugo su mladi ljudi bili podcjenjivani. Postoji ona glupa fraza koja meni nevjerojatno ide na živce: „Mladi su budućnost Crkve.“ Ma koja budućnost?! Mladi su sadašnjost. Mladi su stvarnost. Mladi su fenomen! Mladi se ljudi ne povlače pred poteškoćama. Mladi ljudi ne pristaju na poraze niti se lako mire s trenutnom situacijom. Mladi ljudi su sposobni vidjeti i identificirati loše tendencije u vlastitoj okolini: korupciju, političke ekshibicije koje štete čovjeku, nepoštivanje ljudskih prava i tako dalje. Unatoč svemu što ih okružuje, mladi i dalje vjeruju u bolji svijet i spremni su na konkretno djelovanje.
Je li danas mladom čovjeku teško biti vjernik?
Ovisi s koje se strane gleda.
Biti vjernik ne znači pristati uz zbirku članaka vjere nego putovati k doživljavanju i razumijevanju što ti članci vjere znače u životu koji se najbolje može opisati upravo kao putovanje.
Mislim da je problem često bio u tome što su vjernici osuđivali svijet, napadali ga i proklinjali. Uzmimo na primjer da su „stariji“ prije u svijetu vidjeli samo zlo i grijeh, ništa dobro i ništa vrijedno podrške. I onda se javio novi val kršćana. Nije velik, ali raste i nezaustavljivo dolaze: Susreti su dokaz. Ovih novih vjernika najviše je među mladima, ali i među starijima koji su ostali mladi. Nije im lako, ali svakog su trenutka sve jači i jači. Ono što ih najviše obilježava jest optimizam i povjerenje u modernog čovjeka, ne zato što je čovjek moderan nego jednostavno jer je čovjek.
Suvremeni vjernici, mladi kršćani, ne žele više pobjeći od svijeta nego mu žele pomoći kako bi taj svijet postao što ljudskije i što sretnije mjesto za život.
Kakvo je Vaše mišljenje o odnosu Crkve i društva, posebice politike? Treba li Crkva davati svoja mišljenja o društveno korisnim stvarima?
Ima onih koji misle da se Crkva previše miješa u javni politički život te da bi se ona trebala baviti isključivo vjerskim sadržajima i da za nju nema, ili ne bi trebalo biti, mjesta u javnom prostoru. Šuplja priča. Crkva, ne da bi mogla, nego jednostavno mora i treba imati udjela u medijskoj slagalici. Naravno, Crkva, unatoč svojoj veličini, snazi i utjecaju, ne smije i ne može monopolizirati javni prostor niti očekivati neku povlaštenu poziciju u njemu, ali ona je društvena i javna institucija te mora biti prihvaćena kao ravnopravni sugovornik i sudionik, pogotovo kada je riječ o rješavanju nekih važnijih društvenih pitanja.
Od ’45. godine na našem dijelu Balkana prevladavalo je strogo razlučivanje svjetovnog i crkvenog pa se vjera morala privatizirati i povući u neugledne sakristije. Što je javno, a što privatno – nemoguće je razlučiti jer na sve to utječu politička i ideološka stajališta.
Svjedoci smo čestih napada na Crkvu. Jesu li oni opravdani, tj. ide li Crkva ponekad u krivom smjeru?
Sve je to projekcija medija koji uvijek izvještavaju onako kako im se kaže. Mediji se danas gotovo isključivo hrane i održavaju širenjem bezizlaznosti i beznađa. Malo tko u javnosti potiče uspjehe i navješćuje bolje dane. Zamjećuju se zle stvari, a posve prešućuju dobre. Ista je stvar s Crkvom. Ima tu stvari koje su fantastične, a ima i onih koji ne samo da nisu dobre nego su toliko negativne da se čovjek zapita ima li tu uopće Boga.
Možda će zvučati čudno, ali po meni nije problem ako Crkva ponekad ode u krivom smjeru. To barem znači da se nešto miga. Puno je veći problem ako se Crkva ne miče s istog mjesta.
Kako vratiti mlade vjeri?
Lijepo. Treba ljudima pokazati što je vjera. Ja osobno uvijek polazim iz ove pozicije: da bi mi ljudi vjerovali, ja se prvo moram otkriti, riskirati i dokazati se kao pravi svjedok onoga u što vjerujem. Pavao VI. jednom je prigodom proročki izjavio: „Svijet danas ne sluša učitelje nego svjedoke. Ako sluša učitelje, to je zbog toga što su oni prije svega – svjedoci!“
Mladi nisu glupi. Neće ti povjerovati nešto samo zato što ti tako kažeš. Moraš im to pokazati primjerom.
Kakav je Vaš stav o učestaloj pojavi ateizma i agnosticizma?
Zavisi o kome se radi. Razumijem da postoje ljudi koji traže Boga, a ne mogu ga pronaći, pa u jednom trenutku privremeno zaključe priču tezom da Boga uopće nema. Ali mišljenja sam da je u posljednje vrijeme sve to postala stvar mode.
Ni meni ponekad nije lako gonjati se s Bogom i u svoj svojoj ljudskosti pristati na nešto što On od mene očekuje, ali ne pada mi na pamet proglasiti se agnostikom i reći: „Ok. Vjerojatno ima nešto, ali ja to ne mogu spoznati.“ Najlakše je tako. Viša sila stvarno postoji. Koliko god mi nje ponekad nismo svjesni, koliko god mi nju ponekad ne osjećamo, ne vidimo ili čak ignoriramo – ona postoji.
To što ja ponekad zatvaram oči i ne želim vidjeti nešto što se događa oko mene, ne znači da će se to „nešto“ prestati događati.
Je li Vam možda don Damir Stojić uzor kada pripremate svoje susrete s mladima?
Ne znam čovjeka. Nisam nikad išao na njegov vjeronauk.
Don Damir prakticira ‘kavu s kapelanom’, mogu li mostarski studenti očekivati nešto tipa ‘kava s Dadom’ kako bi pojedinačno razgovarali s Vama?
Pa ono. Ako će platiti, može. (smijeh)
Dostupan sam svima. Tko god želi, može mi se javiti. Mnogi tako i rade. Redovito se ljudi jave ili SMS-om ili mailom ili preko Facebooka. Baš se fino ispričamo.
Jer, ja uporno govorim ljudima na susretu da nisam neki veliki govornik i da više volim face-to-face komunikaciju, jer ja volim slušati. Volim i pričati, naravno. Ali želim osjetiti odjek svojih riječi. Nekakav konkretan feedback. Uostalom, svaki taj razgovor i mene mijenja. I to u pozitivnom smjeru.
Za kraj, Vaša poruka studentima?
Život je pred tobom. Sve negativno što se u dogodi tvom životu, proći će i dovest će te do nečega što je toliko veliko i pozitivno da to ne možeš ni zamisliti.
Nemojte biti papci. Ako želite biti sretni, onda budite. Vi imate pravo na svoju sreću. Pravo na pravu sreću.
Pogled.ba/Ivan Kraljević
