SvijetTG Kultura/Zabava

FOTO: DANAS je Svjetski dan poezije, pa smo se malo zanijeli, objavljujemo nekoliko pjesama duvanjskih pjesnikinja/pjesnika

1.7KPregleda

UNESCO je proglasio 21. ožujak 1999. godine Svjetskim danom poezije s ciljem promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Na proglašenju praznika rečeno je da treba odavati priznanje i podsticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima.

Možda je svakom pjesniku njegov zavičaj neiscrpno, živo vrelo nadahnuća, pa  je dovoljno da prošeta gradom, selom, po kišnom ili sunčanom danu, pogleda kroz prozor, oslušne žubor potoka, rijeke, poj ptice, otkucaje srca…i eto pjesme…

Svim pjesnicima, ili onima koji pokušavaju biti, želimo sretan njihov dan-Svjetski dan poezije!

I mislim da su svi ljudi pjesnici, samo su neki lijeni pisati i razviti taj dar, ali zato rade nešto drugo, a neki ne znaju ništa drugo nego pisati, sviđalo se napisano drugima ili ne, svejedno, oni pišu li pišu…

Uz Svjetski dan poezije objavljujemo i tijekom dana objavljivat ćemo  pjesme duvanjskih pjesnikinja/pjesnika!

Mijo Tokić:

“ Gospodari zemlje čuvaju oteto (blago) /podižu zidine /kopaju rovove i opkope/postavljaju straže/Umiru od straha/kad će ih njihovo zlo pogoditi/Tvoje je samo ono što si  ljubavlju osvojio“ 

/Iz Eseja o osvajačima/

KRATKI ESEJ O SREĆI

Ko zemlja oko sunca

ko leptir oko cvijeta

kružimo za srećom

samo nam putanje i duljina putanja

i broj kruženja

nisu isti

i nikada ne znamo približujemo li se

ili se udaljavamo

Vrtnja ipak ne prestaje

Dok kuca srce

Dok se ne smiri

kao što se smiri voda

nakon što se u nju kamen ubaci

Dok ne zavlada mir

utiha

bonaca nad životom.

Mijo Tokić: Uspinjanja, 2014.

POVRATAK
Oće li me pripoznati Ljubuša moja ,
po davno odlutalom koraku ,
dok budem gazio suvu joj travu , u proliće rano ,
kad se uspnem na vrove njene ?
Oće li mi vitrovima svojim zavijorit kose raščupane , slavodobitno k’o stjegove ?
Šta ću joj darovati ?
Šta !?
Kad nemam blaga :
ni krava , ni ovaca , ni janjaca ,
niti kose otkovane .
Oće li me pripoznati polje moje ,
po koracima davno odlutalim ,
kad mu budem gazio njive neuzorane ?
Oće li me dočekati vedro plavo nebo ,
kad legnem u visoku travu ?
Šta ću mu darovati ?
Moje bisage su prazne .
Šta !?
Kad mi stopla lemiši nisu .
Kad sam posijo svoje dane
po bilom svitu , kako će mi stostrukim roditi rodom .
Nad mojim rodnim krajem ,
oči moje ,
dvi raspivane ševe , lebde .
Iz nji dva izvora pogledom potekoše ,
vraćena u korito svoje .
Sad znam ,
svugdi sam bio ličinka ,
leptir sam samo na polju Duvanjskome .
Oo, primi me zemljo moja,
Ja tvog ponora sam kap vode.

Ante Miškić Vabec

NOĆAS

Noćas sam dugo čekala ratnika

iz rata što još uvijek traje.

Otišao je u boj bez oružja,

protiv samog sebe,

srce protiv njega.

Svu noć sam sama čekala ratnika

u svome tijelu zarobljenog.

U zoru sam otvorila vrata proljeću,

ujutro mi prva lasta na prozoru

strese crvenu rosu s krila.

Čitavu vječnost čekam ratnika,

A on mi šalje krvave laste.

Ljuba Đikić

 

SINOĆ SAM JE SANJAO

Sinoć sam je sanjao…
i taj miris u njenoj kosi,
na njoj crveni vuneni džemper,
iako crveno nikad ne nosi.

Sinoć sam je sanjao…
uz kamin noge grije,
u ruci joj čaša crnog vina,
iako vino nikad ne pije.

Sinoć sam je sanjao…
tiho mi je prošaptala ime,
a onda rekla: “volim snijeg”,
iako znam da ne voli zime.

Sinoć sam je sanjao…
dugu crnu raspustila kosu,
kretala se korakom lakim
i plesala u čudnom zanosu.

Danas hoću da je to stvarnost,
pa trčim po bocu crnog vina,
tražim crveni vuneni džemper
i da je grlim kraj kamina!

Jakov Krišto

DOM

Treba mi tvoja ruka,
bijela ruka,
da utiša oceane straha.
Tvoja ramena, tvoje oči,
pa opet ruke,
bijele ruke,
da me provuku ispod granata.
Trebaš mi,
iako je moja ruka teža od tvoje.
Trebaš nam,
da nam kažeš da to postoji samo u filmu.
Trebaš mi
kao djetetu lampa u sobi s dinosaurima,
kao ostavljenom ranjeniku zavoj,
kao dom.

Marija Pavković , iz zbirke “Čekanja”

MOJ DID

vidim ga
za plugom
umornog
dok brazda omaglicu
od koje svakim udisajem
postaje jači
i umorniji
zemlji uzoranoj sličniji

svaki dodir stope i kopita sa zemljom
pluga sa brazdom
ljubav je i stvaranje
svaki dodir jedna je riječ
duga razgovora od pamtivijeka
između njega i njegovih predaka i zemlje

znalo se
dan oranja je dan oranja
dan teškog umora
bez odmora

vidim ga
užina na međi
užinaju i konji, umorni
(prvo njima daje jist’)

namrgođen
ne znam
razmišlja li
o umrloj djeci
od gladi i bolesti
ili o nerođenoj
koja će umrt’ od gladi i bolesti
ako zemlja ne rodi
ako suša
ako vojske…

ili, možda,
samo u uzoranoj zemlji
uživa
i šutnjom s njom
priča

Autor: Ivan Baković

Šima Majić

Dermatološka varka
Čežnja može biti i dermatološko
testiranje šutnje kućanskih aparata
i sluha tvojih blago depresivnih prstiju.
Možeš li me čuti kako
uzgajam snove
o sjevernim životinjama
pri sobnoj temperaturi
i zadnjim atomom čuđenja u svijetu
odolijevam zdravlju očiju?

Šima Majić

U PROLJEĆE SE NE PIŠU TUŽNE PJESME

Trudio sam se mnogo, mnogo, (a imao sam uz to i razloge krupne)
ali ni proljeća ovog nikako nisam znao napisati tužnu pjesmu.

Baš šteta, mislio sam, tuga je još uvijek u svjetskom trendu bila:
po okeanima i kontinentima ratovalo se nemilice, dječaci su bili umorni
i nosili su u rukama tužne oči svoje, djevojčice su tužne nosile cipelice
s potpeticama od suza, ptičice su tužno cvrkutale, a spomenici bronzani
po parkovima našeg malenog grada oblake su suzne prizivali.

Trebalo je, dakle, samo u prvo proljetno jutro sjesti,
i na papiru bijelom nacrtati desetak tužnih riječi,
to su oni krugovi lomni u kojima se martovske magle
svlače, govoreći nam kako smo samo slučajni prolaznici
na ovom svijetu i kako smo tek sitno, teško vidljivo
kozmičko trunje, od čega nikada ništa ozbiljnog neće biti.

I sve je bilo spremno – pouzdanim govorom o
posljednjim stvarima egzarh iskusni priziva kišu dugu,
borovim iglicama draškajući dvosmislene glagole o prolaznosti,
a trepavice se umorne lome, tražeći prasuzu ljutu, iz koje su,
nekada davno, sve tužne pjesme nastajale; tada smo još
u bitke ljute iz koliba dimnih odlazili i tada smo se još
iz bitaka ljutih, raspjevani na štitu prkosnom,
u kolibe svoje dimne vraćali.

Ali, evo, odnekud stigoše barokni šareni leptiri
i zacvrkutaše Anakreontove ptičice jonske, pa od suze,
začas, pred očima mojim, malu sobnu dúgu napraviše,
govoreći mi u uho:
u proljeće se ne pišu tužne pjesme,
u proljeće se ne pišu tužne pjesme.

Autor: Mujo Musagić-Šoka

ANĐELE, ČUVARU MILI

Anđele čuvaru mili,
kakve smo to snove snili?
O ljubavi, sreći, miru i radosti…

potpuno nesvjesni
svoje izgubljene mladosti.
Anđele, čuvaru mili,
zar je ovo život koji smo snili?
Ove polomljene grane
i krvave rane,
u suzama trnje
i na srcu stijene…
na plećima umornim,
sve teže breme.
Anđele, čuvaru mili,
krila svoja raširi.
Odmora nam treba.
Vode žive i živog Svjetla.
Vrijeme je.
Jer gorimo i ginemo.
Pogledaj.
Svijet gori.

Blaženka Šarlija ( rođ. Pranjić)

PROLJEĆE

Već nekoliko dana traje
proljeće zeleni sag tkaje!
I svakog jutra nove niti
utkiva, boji, kiti…

Polja, livade, vrtove
cvijećem dariva, krasi!
Goru pupom, listom kiti,
novi će prsluk danima šiti!

I šara, šara zeleni sag
cvijećem u tisuću boja,
gora se nadima, širi
i vjetar je plah samo piri!

Poj ptica, pasu stada!
Rijeka čas zelena, čas plava,
tiha u meandrima staje
i gleda kako proljeće tkaje…

Autor: Ante Antek Brajko

 

TAMO GDJE SAM SE RODILA

Kad bih ptica biti mogla,
gdje bih svoje gnijezdo svila?!
Čarolije cijelog svijeta
zbog Tebe bih ostavila.

Kad bih ptica biti mogla,
kud širila ja bih krila?!
Cijeli svijet bih preletjela
al’ u Tebi se skrasila.

Kad bih ptica biti mogla,
i da slome meni krila.
Znam i tada da bih došla
tamo gdje sam se rodila!

Mome selu, mome gradu,
polju mome Duvanjskome,
tu sam uvijek “svoj na svome”,
i krila se tu ne lome!

Autorica : Ruža Marinčić

SRCE

Srce, jedini dio mene koji ne laže,
često mijenja ritam, ali uvijek istinu kaže.
U njemu je mnogo slika što licu osmijeh daju,
podiže ruke uvis dok uspomene mislima kolaju.

Srce stvara magiju i na tron tijelo diže,
ne da koljenu pred čovjekom da puže.
Zna i da zaboli, ranu na ranu da primi,
ali samo se liječi dobrotu kad udomi.

Autor: Ante Ćurić

KRAJ ZVONIKA I BORIĆA

Tu negdi, kraj zvonika i borića
prošla je bezbrižna mladost
divojaka i mladića.

Tu negdi su ministranti dičije ludosti i veselja
vezali fratru pasić za stolicu
kratko prije Evanđelja.

Tu negdi su veseli dječaci
dobili poziv odozgor i rekli:
“Iđem u fratre” svom ocu i majci.

Tu negdi prođe naša mladost lipa
di su majke oblizle na kolinim
bezbroj puta oko Antinog kipa.

Tu, u ovoj na brigu  lipotici
bila je čast predmoliti krunicu,
svoj seoskoj dici.

Tu, di se sunce najlipše budi,
tu su se odgojili najhrabriji
i najbolji ljudi.

Danijela Dana Perković

DOM MOJIH PREDAKA
.
Mijenjale su se
zastave i stoljeća
a vi uvijek
korak do istrebljenja,
nikada spuštenog pogleda
.
Otvaram vrata malog groblja
na svakom grobu
isto prezime
Palim jednu svijeću
za sve vas
s jednakom ljubavlju.
.
Ne ljubim hladni kamen
pod kojim spavate,
ljubim vas kroz vašu djecu,
unuke, praunuke
kroz one u kojima
su vaši geni i još vruća krv.
.
Tako ste me učili,
vi alkemičari
koji ste svaku
suzu, žulj i muku
prkosom
u osmijeh pretvarali
.
Ponosno stojim
i zvijezde brojim
na nebu
kojeg ste uvijek
jedinim domom zvali.

Hvala vam!

Dražana Ina Kelava

www.tomislavnews.com/Foto ilustracije