Iz te bjeline izranja jedna ulica, uska, krivudava i strma i obara se prema snijegom prekrivenim baščama i kućama iza nekadašnjeg potoka …
PIŠE: Hanka Balić-Karahasan
I onda te ponovo preplave sjećanja…krta i lomljiva, pojave se prvo kao udaljeni bljesak svijetlih trenutaka, a zatim postaju sve jasnija i bliža…toliko bliska da ih u prizvuku noći ne samo možeš vidjeti, nego i osjetiti njihovu ljepotu.
Zimski dani, snijeg i bjelina svuda. Iz te bjeline izranja jedna ulica, uska, krivudava i strma i obara se prema snijegom prekrivenim baščama i kućama iza nekadašnjeg potoka , a sada nekakvog betoniranog kanala. Čudno treperi u sjećanju taj krivudavi put čiju smo strminu zimi redovno koristili za klizanje i na sanjkama, ali i na kesama, kartonima, lavorima. I za skijanje. A skije su bile priča za sebe, napravljene od plastičnih dijelova raskomadanih gajbi za piće i uz dva prava, malo deblja ubrana štapa, jurile su k’o sumanute tom krivudavom, grbavom padinom. Da bismo dotjerali do savršenstva te naše “skijaške terene ” polijevali bismo vodom taj, već snijegom prekriveni, put, koji bi se za par minuta pretvarao u ledenu stazu, na opće zaprepaštenje komšiluka pa bi komšinice , uz pogrdne riječi i psovke izlazile iz kuće i istresale lugare po našem “remek djelu”, želeći spriječiti lomove i ozljede na tom glatkom, ledenom terenu…
A mi, mi bismo tada samo čekali priliku da komšinske psovke i prodike splasnu, pa čim bi one zamakle u kuću, nastavljali bismo opet po svome.
{gallery}bare-ulica{/gallery}
Bilo je tu svega: čudnih padova, sudaranja, razbijenih glava i nosova, ozlijeđenih stražnjica ili po duvanjski “podbijenih kuda”,ali suza gotovo nikada nije bilo. A rijetki plač više je sličio na suhoparni jecaj, onako, da drugi ne bi vidjeli ili primijetili koliko je znalo boljeti…
Čudno je bilo to naše urođeno herojstvo, šutke smo bodrili jedni druge, a na drugoj strani šejtanlucima nije bilo kraja. E, jednom smo tako prosuli kantu vode ispred vrata jedne komšinice koja bi nas često sikterisala baš s toga mjesta, ne dozvoljavajući igru ni sanjkanje u blizini svoje kuće. I kad je oksuzna žena ,ne sluteći ništa, onako zorli, poslom, izjurila iz kuće, gotovo odmah smo čuli tresak i vidjeli komšiničine noge u zraku, dok se rukama na ledu borila za opstanak i hvatala ravnotežu. Naše gurkanje i smijeh iza ćoška trajali su kratko, samo dotle dok huda žena nije došla k sebi i šepajući okupila roditeljske trupe…
E, tada smo znali što nam sljeduje!! Ali nikakav ukor ni kazna nisu bili dovoljno strašni kao zabrana izlaska napolje…
Da, zabrana izlaska .i žalosno izvirivanje kroz prozor…a snijeg bi baš tada znao padati i lijegati debelo po putu zatrpavajući prtine i budeći maštu o novim nestašlucima i planove za novi zimski dan…
Eh, zimski dani u mojoj ulici, u duvanjskoj Ulici Bara, nezaboravno!
www.tomislavnews.com/ Foto: TN-Ulica Bare jutros, 4.studeni, 2014.
