TG Vijesti

OKRUTNA OSVETA, potresna ispovijest žene koja je muža preljubnika strpala u zatvor

760Pregleda

Nakon što sam ga prijavila, sve se odvijalo kao na filmu. Laci je pritvoren, policija je blokirala sve njegove račune, zatvorila tvrtku, privela mnogo radnika. Zaplijenila nam sve aute, kuću, sve što smo imali.

 

Ljubav je besmrtna. I to, ma kako otrcano zvučalo, nije samo fraza niti izreka koju je netko davno zakazao, a mnogi poslije ponavljali. Ako je prva ljubav i prava i jedina, ona mora biti vječna. No, to ne mora značiti i da je sretna, dapače, vječne ljubavi su najčešće nesretne. Iskusila sam to u svojih pedeset godina.

Kada pročitate moju ispovijed, moju životnu sudbinu, možda ćete pomisliti da nisam normalna, ali i sada dok čekam dopusnicu za posjet suprugu u jednom njemačkom zatvoru, mislim da je moj Ladislav, moj dragi Laci, vrijedan svake žrtve, da je moja ljubav prema njemu izdržala sve bure, sve oluje i svaki dan bivala sve veća, sve čvršća. Nije kriv moj Laci što sve to nije vidio, nije znao ili nije htio cijeniti, što me varao i što me iznevjerio, što me osramotio, ponizio… On je takav, nepopravljiv, vjetropir, takvim ga Bog dao i njegovu sudbinu odredio. Nije ni njemu lako! Zapravo, njemu je sada najteže, ali nije uvijek bilo tako.

I Laci i ja rođeni smo u radničkoj, a to znači i siromašnoj gradskoj četvrti, gdje su živjele obitelji s puno djece, a zarade su bile male pa se jedva sastavljao kraj s krajem. Ja sam bila u mnogo povoljnijem položaju od Lacija jer su uz oca zarađivala i dvojica starije braće, a nas smo dvije sestre išle u školu. Laci nije imao oca, a od skromne mirovine majka je prehranjivala trojicu sinova.

Lacija, tako mi se oduvijek činilo, znam otkad znam za sebe. Bila sam dvije godine mlađa od njega, a to je značilo da smo se i kao djeca uvijek zajedno igrali. Ladislav je uvijek bio najjači, najbrži, najpametniji od sve djece. Bio je pravi vragolan i zato sam uvijek uživala u njegovu društvu. Još dok nisam ni znala što to znači, on je govorio da sam mu ja cura, a meni je bilo normalno da je Laci moj i da samo trebam odrasti kako bih se udala za njega. Odrasli su to shvaćali kao dječju igru, kao šalu, ali ja sam, i sada to tvrdim, uvijek mislila ozbiljno: pa Lacija je Bog stvorio samo da bih se ja imala za koga udati. To moje odrastanje bilo je jako sporo, a meni se žurilo. 

Laci je nakon završetka osmoljetke odlučio da neće nastaviti školovanje, već će za starijom braćom otići u Njemačku. Ja sam bila odlična učenica i tek završila šesti razred. Bilo je ljeto, ferje, kad se Laci spremao u Njemačku.

-Nela, hoćeš li večeras sa mnom u kino. Sutra putujem- rekao mi je nekim čudnim, meni do tada nepoznatim, glasom Laci.

-Naravno da hoću, bila sam i sinoć, pa ne znam što će mi reći majka. Ali, idem u svakom slučaju. Samo da zovnem Adelu- odgovorila sam uobičajeno, iako mi neobičan ton Lacijeva poziva nije bio drag.

-Ne zovi Adelu, idemo samo ja i ti, moram ti nešto važno reći.

Primijetila sam da mu glas malo drhti i nije mi trebalo mnogo da shvatim da sam konačno dočekala da u kino idem s Lacijem, svojim dečkom, a ne više sa susjedom, s dečkom iz ulice, iz klape. Dakle, nas dvoje sami, u mračnoj kinodvorani. Srce mi je počelo ubrzano lupati, a krv strujati prema licu. Osjetila sam da crvenim, a Laci me je samo nakratko uhvatio za ruku. Stresla sam se od toga dodira. Bože, pa stotinu puta smo se hvatali za ruke, ali ovakvu tremu osjetila sam prvi put. To je to, to je ta ljubav koja je odjednom buknula u mom srcu, u mome tijelu, razmišljala sam dok sam pognute glave koračala uz Lacija. Prvi put nisam mu mogla pogledati u oči niti bezbrižno s njim čavrljati. Išli smo šutke, polagano, kao da smo se plašili da odjek koraka ne naruši ritam naših srca.

Mislila sam da će svi naši prijatelji primijetiti da se s nama nešto događa, ali svima je bilo normalno što smo nas dvoje ušli u dvoranu, pa uvijek su nas viđali u društvu. Nisu ni primijetili da tu večer ne tražimo društvo, nego najtamniji kutak dvorane. Da me ubiješ, sada ne znam koji je film igrao, ali zato i danas, nakon četrdesetak godina, osjećam slast prvog poljupca, nespretnog, ali nezaboravnog. Laci je stiskao moje ruke, koje su bile mokre od znoja, od uzbuđenja, a potom je svoje tople usne bojažljivo primaknuo na moj vrat. Nikada nisam tako drhtala! Osjetila sam njegove usne na svojima, njegov topli dah. Samo na trenutak, jer oboje smo se naglo odvojili, uplašeni vlastitim osjećajima, strasti. 

Ponovno smo se držali za ruke, ne okrećući glavu jedno drugom, ne tražeći pogled, ne izgovarajući ni riječi. Da, bili smo još djeca, ali djeca koja se vole, u kojima je naglo i prerano proklijalo sjeme ljubavi.

-Nelice, ja sutra idem, ali nemoj ni sa kim više ići u kino, ti ćeš biti samo moja. Obećaj mi, čekaj me! Pisat ću ti svakoga dana, piši mi, molim te. Pisma ću slati na svoju tetku, dogovorit ću se s njom- s naporom, jedva prevaljujući riječi preko usana, izgovorio je Laci, a potom me još jednom poljubio, i to u lice, ne čekajući da mu uzvratim. A tako sam željela! Ostala sam gladna njegovih usana, ali nisam imala snage reći mu to, zaustaviti ga trenutak. Potrčao je kao da bježi od mene. Bila sam sretna i tužna u isti tren, ostala sam tako zbunjena na cesti ne znajući što se sa mnom događa.

Tog ljeta prestale su moje dječje igre. Sva moja razmišljanja, sva maštanja, svi snovi bili su povezani s Lacijem. Svi su primijetili da sam se uozbiljila i ne znajući da me pogađaju u srce često govorili da je to zbog Lacija, tješili me da će on brzo doći, pa njega će protjerati, on se nije naučio raditi… Odrasli su to govorili u šali, a mene je duša za Lacijem boljela, moje su ga misli dozivale…

Ljeto je bilo dugo i kao nikada, činilo mi se, oblačno i kišovito. Duga i topla pisma stizala su od Lacija, a ja sam njemu pisala pjesme, čitave romane, i u čitanju i pisanju nekako je došla jesen.

Prevarila sam se misleći da se samo meni toga ljeta desila ljubav, jer sve su moje školske kolegice bile pune priča o ljetnim ljubavima, a moju priču, ispričanu u detalje, nisu baš dobro primile. Naime, sve su one bile potajno zaljubljene u Lacija, bio je najzgodniji „osmaš“ i sve su djevojke očekivale kako će ga sretati i u srednjoj školi, u gradu. Bile su razočarane što je otišao u Njemačku, a svoju zavist prema meni iskazivale su sumnjom u moju priču, kao, on je tebi samo prijatelj, pa viđale su ga s drugim djevojkama. A onda sam im počela donositi i čitati Lacijeva pisma u kojima je svaka riječ mirisala na ljubav – pravu, čistu, prvu.

-Teta Nela, i Vi ste došli tati – prekinuo mi je tijek misli Ladislav, zgodan mladić, sin moga Lacija, njegova slika i prilika. Zašto nas ne puštaju, pa prošlo je deset sati. Ja nisam bio prošle nedjelje i jedva čekam da ga vidim. Jeste li došli sami, gdje je Vlado? Nisam dugo vidio Dubravku i Ladu…

Gledajući ga, kratko odgovaram na njegova pitanja, a mislima se vraćam u prošlost.

Kada je Laci nakon godinu dana došao iz Njemačke, izgledao je upravo ovako kako izgleda njegov sin Ladislav. Lijep, oči od njega nisam mogla odvojiti. Voljeli smo se to ljeto i još jedno ljeto, a onda su me roditelji poslali u drugi grad, u srednju školu. Željeli su me odvojiti od Lacija, odvojiti od sredine koja je već govorila da sam toliko zaljubljena da je s mojom školom gotovo. Ja sam doista željela učiti, ali Lacija nisam mogla zaboraviti. On je i dalje redovito pisao iz Njemačke, već smo ozbiljno planirali budućnost, ali, pisao je moj Laci, bilo bi dobro da završiš srednju školu, kad već ja nisam. On je tako pisao, ja sam tako mislila, ali više nismo mogli izdržati jedno bez drugoga. 

Imala sam samo sedamnaest godina, Laci devetnaest, kada smo se vjenčali, usprkos protivljenju mojih roditelja i njegove majke. Nikoga nismo slušali, samo svoja srca i svoja tijela i uživali u ljubavi koju smo davali i primali. Bili smo dovoljni sami sebi – mladi, sretni i zaljubljeni. No, nismo dugo bili zajedno, Laci je morao u vojsku, a ja sam ostala s njegovom braćom raditi u Njemačkoj. Čistila sam u nekoj bolnici, ali nije mi bilo teško. Željela sam uštedjeti dovoljno za Lacija i sebe, da ni o kome ne ovisimo. Maštala sam o našoj kućici, o djeci, radila mnogo više od drugih. I bila sretna ponovno čitajući Lacijeva pisma i pišući mu, ali sada sam bila sigurna da je moj. 

-Teta Nela, nešto ste zamišljeni, jeste li bolesni, hoćete da vam donesem kavu? – ponovno me u razmišljanju prekinuo Ladislav.

-Ne, dobro mi je, samo se ovo čekanje oduljilo – odgovorila sam tom dragom i pažljivom mladiću čija mi je majka nanijela bol, ali ja sam ga voljela kao vlastitog sina, kao svoga Vladu. 

Ma kako se činilo dugo, vrijeme bez Lacija ipak je prolazilo. Nakon godinu dana opet smo bili zajedno, ali sada ne s njegovom braćom nego sami, u unajmljenom stanu, prepušteni ljubavnim užicima i lijepim planovima za budućnost.

-Mladi smo i možemo ostvariti sve planove, ali ja prije svih želim dijete, želim djecu, želim sina – često je ponavljao Laci, a ja još i nisam bila zrela postati majkom. Željela sam još malo biti bezbrižna.

Ali, iskvariti planove Laciju nisam mogla, bio bi to grijeh. I tako sam za dvije godine rodila dvoje djece – dvije prekrasne kćeri: Dubravku i Ladu. Ne znam zašto, ali nekako mi se činilo da nisam usrećila Lacija – on je želio sina i ma koliko nastojao pokazati ljubav prema našim kćerima, osjećala sam da je razočaran. Međutim, rijetko je bio kod kuće, preuzeo je neku tvrtku koja se bavila sječom šume, stalno je bio na terenu, imao je mnogo radnika, mnogo obaveza, ali i nenadano mnogo novca. Mogli smo sebi dopustiti sav mogući luksuz, ja sam prestala raditi, sama sam s djecom išla u domovinu, provodila odmore, putovala, i ni u primisli nisam posumnjala u Lacijevu vjernost. Bio je nježan i pažljiv kada bismo bili zajedno, kupovao mi skupe darove, od auta do kuće u Zagrebu, koju sam sama opremala, a da nisam morala voditi računa o novcu. Uživala sam u kupovini, u trošenju,  u darivanju i čašćenju rodbine i prijatelja.

Ladi je bilo četiri godine kad sam ponovno ostala trudna želeći konačno rođenjem sina usrećiti Lacija. Na moje veliko iznenađenje, on baš nije bio sretan što će i treći put postati ocem, govoreći da ću opet roditi „sviračicu“. Prihvaćala sam to kao šalu, ali Laci je u posljednje vrijeme postao nekako čudan, zabrinut, povukao se u sebe. Na moja zabrinuta pitanja odgovarao je da ima problema na poslu, pa je često i noćima izbivao iz kuće. Bio je na terenu, tako je govorio

Slučaj je htio da otkrijem uzrok njegove zabrinutosti. Bilo je rano jutro, Laci je otišao na posao, a zazvonio je telefon. Lijeno sam protegnula ruku iz kreveta do slušalice.

-Gospođo Đurđice, mogu li dobiti Lacija? – čula sam uznemireni glas preko telefona.

-Tko ga treba, ja sam Nela, nisam Đurđica, a Laci je maloprije otišao na posao – odgovorila sam sanjivo.

-Oprostite, ja sam mislio da ste vi njegova žena, znate, ja sam novi radnik u firmi, a poznajem Đurđicu, gazdinu ženu, pa sam mislio… Hvala vam i pozdravite gospođu Đurđicu, recite da nam nedostaje… – čula sam riječi koje nisam razumjela, željela sam još nešto pitati, ali veza se prekinula. Tko je Đurđica, kakve ona ima veze s Lacijem i tvrtkom? Pitanja na koja nisam znala odgovor potpuno su me razbudila. Jeli se radnik zabunio, Laci jest bio gazda, ali ja sam mu bila žena, jedna i jedina! Eh, tako sam ja mislila u svojoj naivnosti.

Jedva sam dočekala večer kada je Laci došao s posla. Bio je umoran ali ja nisam izdržala da mu odmah ne ispričam jutrošnju „šalu“.

-Dragi, tko je Đurđica, i što ti to meni mutiš? – počela sam mazno.

-Otkud ti to, Nela, o čemu pričaš, kakva Đurđica? – govorio je zbunjeno, kao da sam ga vrelom vodom polila. Bijesan pogled, kakav do tada nisam vidjela, Laci je usmjerio na mene.

-Ma, što se ljutiš, jutros sam čula da je to neka tvoja gospođa. Ma, nisam ja posumnjala u tebe, nego mislim kako mi ti pred svojim radnicima tako tepaš, valjda ti se moje ime više ne sviđa? – i dalje sam govorila kroz smijeh, a Laci je pozelenio od bijesa, nije više mogao kontrolirati ni riječi ni osjećaje.

-Nela, kakva je to priča? Tko ti je rekao za Đurđici, što ti o tome znaš? – vikao je prestrašeno, bijesno.

-Sve znam, ali želim od tebe čuti tko je Đurđica? – sada sam se i ja uozbiljila, shvativši po Lacijevoj reakciji da to nije šala.

-Nela, sjedi, smiri se, sve ću ti ispričati, ne želim da djeca znaju za ovo što ću ti reći – počeo je uplašeno moj Laci. Gledala sam ga, ali nisam prepoznavala, magla se navlačila na moj pogled, a strah da ipak postoji Đurđica svalio me na fotelju. Klonula sam i blijedo gledala u čovjeka pred sobom. Bila sam u osmom mjesecu trudnoće, nisam se smjela uzbuđivati, ali tesla sam se od slutnje. No, bila sam spremna sve čuti, bez obzira na cijenu. I moj Laci je počeo pričati tiho, da ga djeca ne čuju.

-Nela, znam da ćeš me razumjeti, znam da me voliš, volim i ja tebe, ali dogodilo se. Đurđicu sam naslijedio kao tajnicu bivšega gazde tvrtke i, ne znam kako ću ti to objasniti, zavolio sam je. Ne kao tebe, ali… Bez nje nisam mogao, kao što nisam mogao ni bez tebe. Možeš li razumjeti, bilo je to jače od mene, volim vas obje. Ona zna za tebe i djecu, ali tebi nikako nisam mogao reći za nju. Ali želio sam to! Zašto me nikada nisi pitala kakvi su to poslovi koje radim po cijelu noć, kakav je to teren, zašto nikada nisi posumnjala, zašto? Lakše bih ti priznao i možda ranije riješio svoje muke, možda ne bi bilo kasno da prekinem s Đurđicom. Sada je to nemoguće, ona čeka moje dijete, i ma koliko te to boljelo, kazni me kako želiš, učini što god hoćeš, ali ja sam odlučio: koja od vas dvije rodi sina, živjet ću s njom. Znaš da želim sina – sve je glasnije govorio Laci, a do mene je taj glas dopirao kao udar groma, kao da su se sve munje ovoga svijeta sručile na mene. Nebo se srušilo, moj svijet se rušio, ostala sam bez riječi, nijema na Lacijev pogled koji je očekivao da vrištim, da plačem, da preklinjem. Ništa od toga, samo sam ga zamolila da me pusti na miru, da ode od mene, od moje djece, da mi ne treba.

Izišao je tiho, a ja sam ostala sama, sa svojom tugom, s bolom koji mi je parao dušu, srce, razdirao utrobu. Bože, je li to moguće, je li to ružan san, zar moj Laci, moja prva i jedina ljubav, zar da me on iznevjeri, prevari. Pa što, govorio je neki moj unutarnji glas, imam svoju djecu, a on će kad-tad shvatiti da ne može bez mene, pa… Pa kad god dođe dobro je došao, ja ga ne mogu mrziti, moja ljubav je previše duboka, istinska, ne, ne želim živjeti bez njega i borit ću se protiv svih Đurđica, protiv svih žena. Neka nova snaga izvirala je iz mene. Samo da rodim, ne mora biti sin, jer ako bi mi se vratio zbog sina, bolje da se ne vrati. Ali, ako se ne vrati, ako ne dođe, tražit ću ga do na kraj svijeta. I odlučila sam sve reći kćerkama. Bile su male i čini mi se da nisu shvatile, jer su pitale zašto sam ljuta, pa tata uvijek tako ide i vraća se, on ih voli, kupuje im što god požele. Drage moje djevojčice, poljubile su me za laku noć, otišle u svoju sobu, a ja sam u nekakvom magnovenju, polusnu provela tu noć i još mnogo noći. Ali, nisam se predavala, nisam klonula.

Nakon mjesec dana, u dane kada sam svaki čas očekivala porod, pojavio se Laci. S cvijećem i darovima. Pokušala sam ga ne primijetiti, ignorirati, ali moje srce nije izdržalo. Previše sam ga voljela. I dao je Bog, za tri dana rodila sam prekrasno stvorenje, sina Vladu. Bože, kako se Laci radovao! Plakao je od radosti, ljubio mi svaki dio tijela, pomislila sam da će poludjeti. Zar je moguće da se toliko radovao sinu i zašto, kad su i kćeri djeca. Nikada nisam mogla pomisliti da bih sina više voljela od kćeri, ali Laci…

No, moja sreća i moja nada da mi se Laci vratio, da će biti samo moj, nije dugo trajala. Vladi je bilo samo dvadeset dana kad je u gluho doba noći zazvonio Lacijev mobitel, koji je, vjerojatno slučajno, ostao uključen u kuhinji. Inače je vrlo rijetko zvonio u našoj kući, obično bi bio isključen. Laci je spavao, a ja sam hranila Vladu, pa sam uzela mobitel.

-Molim vas gospodina Lacija ili mu samo prenesite da mu je gospođa rodila sina. Zovem iz bolnice… – nisam ništa više čula, bacila sam tu ružnu, malu spravicu koja je odletjela u regal, a prasak kristala poplašio je Vladu, rasplakao se, Laci je panično ušao u sobu.

-Ona ti je kurva rodila sina, trči u bolnicu – nisam birala riječi, a Laci je na brzinu obukao odijelo i istrčao, bez riječi, a ja sam ostala divljajući. Djeca su plakala, a ja sam razbijala sve što mi je došlo do ruke.

Nela, ti si luda, pomislila sam ujutro, iscrpljena, kada je bijes napustio moje tijelo i moj um. Misli na svoju djecu, misli na sebe, Lacija je svakako vrag uzeo pod svoje. I doista, nastavila sam živjeti s djecom danima bez Lacija. Nije dolazio, nije se javljao. Prijatelji su nam dolazili u kuću, ja sam se ponašala normalno, kao da je Laci stalno na poslu. Nisam htjela da se o njemu priča, odvraćala sam priču na drugu stranu. Tješila sam se da prijatelji ne znaju što je s Lacijem, što se s nama događa. Prošlo je tri mjeseca kada se Laci konačno pojavio u kući. Trebali su mu neki papiri, a onako usput je rekao:

-Nela, ne pravi scene, pomiri se stim da moram imati vas obje, jer svaka mi je podarila sina, a volim i jednu i drugu. Ne traži od mene da izaberem, ja nemam izbora. U nedjelju ćemo Đurđica i ja prirediti krstitke za Ladislava, tako se zove naš sin, a voljeli bismo kada bi zajedno mogli krstiti i Vladu. Đurđici to ne smeta, a zašto bi smetalo i tebi? – pogledao me upitno. Zanijemila sam i uspjela mu sam otvoriti vrata. Poljubio je djecu i izišao.

Bože, zašto si me prokleo? Zar me čovjek kojeg bezgranično volim može ovako poniziti? Čime sam to zaslužila. Kako da ga dijelim s drugom ženom i da to bude normalno? Sve ono što on želi. Zar nema razuma, zar u njemu postoje samo osjećaji, i to kakvi osjećaji? Pa on je lud, a ipak ga volim! Zašto ta ljubav ne može umrijeti u meni, unatoč svemu?

Dokle je sezao Lacijev bezobrazluk, spoznala sam kada su u subotu navečer k meni stigla Lacijeva braća sa ženama, kao došli su za sutrašnje krštenje našega Vlade. Bili su doista krasni ljudi, prema meni uvijek dobri i možda je to bilo razlogom da nisam podivljala nego sam im polako, smireno koliko sam mogla, ispričala što se događa s Lacijem. Nisu vjerovali, a ja doista nisam mogla uvjerljivo ni pričati, jer i sama nisam vjerovala da je to moguće. A bilo je. Ništa nisu govorili, samo su me sažalno gledali, i to je bilo najgore od svega.

Već dugo sam razmišljala da se nekako osvetim Laciju, a da mu pokažem da sam ga uvijek voljela i da ga volim. I tu večer, kao da je sam vrag priskočio, svoju zamisao pokušala sam provesti u djelo. Zaključala sam se u kupaonicu čim je Laci došao na poziv braće. Znam da sam napisala poruku koju sam dugo smišljala: „Volim umrijeti s tvojim imenom na usnama, nego živjeti, a zaboraviti da ti postojiš!“ Stavila sam poruku na perilicu za rublje, a ja sam popila tablete, već odavno pripremljene za moju tihu smrt, kada se ne mognem više boriti ni za Lacija, ni za sebe.

Probudila sam se okružena bjelinom i sunčevom svjetlošću. Nisam znala što se sa mnom događa i gdje se nalazim. Pokušala sam se pokrenuti, bezuspješno. Otvorila sam oči i susrela se s najdražim očima. Stajao je iznad mene moj Laci, moja ljubav. Sjećanje mi se vratilo. Pa ja sam živa, Bože, hvala ti? Gdje su moja djeca? Što sam to uradila?

-Ludice moja, nasmij se, ljubavi došao je i čovjek u bijelom. 

-Dobro ste prošli, gospođo. Više ne činite takve ludosti. Vi ste mlada, zgodna žena, a Bogu takve ne trebaju. Trebate svojoj djeci i svome mužu. Tako lijepa žena, a takva kukavica. Boriti se treba – govorio je doktor i kao da je pogađao moje misli. Da, treba se boriti i ja ću to činiti, samo da prizdravim i da se oporavim.

I doista, stekla sam novu snagu za život, za borbu, kao da sam ponovno rođena, kao da mi je život darovan još jedanput. Brzo sam se oporavila i sama sebi svako jutro ponavljala da sam sretna žena, da želim živjeti, da je život lijep. Takva mi je autosugestija zaista pomogla. Laci je bio uz mene, imala sam svoju djecu, brinula se o njima, nisam razmišljala o Đurđici i njenom sinu, nije ih nikada spominjao ni Laci. Moji roditelji i braća dolazili su mi u posjete u početku mi govoreći da se razvedem od Lacija, ali ja na to nikada nisam pomišljala. Novca sam uvijek imala, Laci je odlazio na posao, tvrtka mu je iznimno dobro poslovala, zapošljavao je mnogo radnika na crno, uglavnom iz zavičaja i svi su mu bili zahvalni. Nisam ga pitala je li bio na terenu ili pak kod Đurđice, uvjerila sam sebe koliko je to bilo moguće da mi to nije važno, pa ipak…

U zavičaj nisam išla niti sam željela otići, ne bih mogla podnijeti ispitivanja rodbine i prijatelja, ne bih mogla podnijeti sažaljive ili podrugljive poglede zajedničkih prijatelja. Odmore sam provodila s djecom u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji… Putovali smo gdje god smo poželjeli. Često bih vikendom odlazila u našu raskošnu vilu. Godine su prolazile, a moja ljubav prema Laciju i dalje je bila velika, iako više nisam osjećala potrebu za njegovim nježnostima, izbjegavala sam ih koliko je to bilo moguće. Unatoč velikoj ljubavi, nestala je potreba za tjelesnim sjedinjenjem s njim. I Laci se pomirio s tim. Često mi je govorio da bi razumio ako bih imala drugoga muškarca, a znao je dobro da mi to nikada ne bi palo na pamet. Da, ponekad bih ga upitala za sina mu Ladu, koliki je, na koga sliči, a u duši sam zaista željela da to dijete ne odrasta bez oca, pa bih često, kada bih svome Vladi nešto kupovala, kupila i Ladi, dajući Laciju da mu to odnese. Jest, živjela sam u nekom čudnom svijetu, pomiješanih osjećaja, najčešće tješeći sama sebe da je takva moja sudbina, da nisam sama, da stotine žena ima iste probleme. 

Moje kćeri, iako odrasle u takvom okruženju, gdje su dobro znale u kakvim su im odnosima roditelji, bole su čestite i drage djevojke. Sin Vlado, također. Bila sam ponosna na njih, svi su bili puni hvale za moju djecu i u školi, i u slobodnim aktivnostima. Djevojke su uspješno završile gimnaziju, pohađale su manekensku školu, imale svoje ljubavi, svoje prijatelje… Vlado se, uz školu, zanimao za nogomet, putovao je s mjesnim klubom, maštao je da će postati veliki igrač. Podržavala sam ih u svim njihovim željama. Laci je imao malo vremena za njih, ali je, kad je novac bio u pitanju, uvijek ispunjavao sve njihove želje. 

Više nikom, ni rodbini ni prijateljima nisam dala da ružno govore o Laciju, da se miješaju u naš život. Za mene je on bio jedini, to sam svima dala do znanja, pa su me pustili na miru. 

Pomirila sam se s takvim životom i željela sam da se ništa više ne mijenja. Ali, malo je mojih želja koje su mi se ispunile. Naš sin Vlado slavio je osamnaesti rođendan i želio je da to bude posebno. Unajmit ćemo jedan veliki lokal, neka pozove sve prijatelje, otac će mu darovati željeni auto… Ali, on je želio nešto posebno. 

-Reci, što bi to bilo, ako postoji ikakva mogućnost, znaš da ti želju nećemo odbiti – inzistirao je Laci da mu Vlado kaže tu svoju veliku želju.

Vlado se skanjivao, mijenjao boju lica, a potom brzo izgovorio: – Želim da mi Lado dođe na rođendan, želim ga upoznati, on je moj brat, a žele ga upoznati i Dubravka i Lada. Hoćemo upoznati brata, neka nam dođe, neka dođe na moj rođendan – govorio je zadihano Vlado, gledajući čas mene, čas oca.

Laci je oborio glavu i šutio.

-Laci, ispuni djeci želju, a želim ga i ja upoznati. Samo, molim te, njegovu majku ne želim nikada vidjeti! – izgovorila sam odlučno.

-Dobro, sine. Ako tvoja majka tako kaže, pozvat ću Ladu na tvoj rođendan! – zbunjeno, ali uz samo meni vidljivu radost, kazao je Laci.

Na Vladinom rođendanu bilo je mnogo uzvanika. Dogovorili smo se da mi stariji budemo do ponoći, pa da se povučemo i ostavimo mladež da se dalje zabavlja. Slavlje je već bilo počelo kada se na vratima pojavio prekrasan mladić. Čim sam ga pogledala, zadrhtala sam. Bio je slika i prilika moga Lacija u vrijeme početka naše velike ljubavi. Bože, kako je bila moguća takva sličnost! I moj Vlado je sličio ocu, ali ne toliko kao Lado. Vlado je skočio prema njemu, jer sličnost je bila tako očita da nitko nije pitao tko je taj mladić. Lijep i lijepo odgojen sa svima se upoznao, a onda je sjeo među moju djecu. Sve su oči bile uprte u njih.

Odmah sam zavoljela tog mladića, bio je doista drag. Možda je samo u prvi trenutak u meni zaiskrila ljubomora, ali brzo sam se pribrala. Zabava je bila odlična. Vidjela sam i osjećala koliko ova večer znači Laciju. Sreća je sijala iz njega. Nije se odmicao od mene, znala sam da je to iz zahvalnosti. Svi koje sam voljela tu večer bili su sretni, pa zašto i ja ne bih bila? Pjevala sam, plesala, kao u mladim danima. Čak sam uzvratila i Laciju, nakon dugo godina, strastveni poljubac i u trenutku bila spremna da mu sve oprostim, da izbrišem sve ružno što je bilo među nama, odlučna da mu večeras, nakon mnogo godina, ponovno pripadnem, jer sam osjetila da se u meni ponovno probudila davno zapretana strast.

Bližila se ponoć i spremali smo se kući. Prišla sam pozdraviti se s Ladom i reći mu da kada god želi bit će nam dragi gost. Naša su mu vrata uvijek otvorena.

-Gospođo Nela, i ja idem kući. Znate, majka mi teško podnosi trudnoću, već je prestara za to, ali tata je želio još djece! – umjesto pozdrava, nekako stidljivo izgovorio je Lado.

-Pa dobro, sine, idi ti čuvaj majku, a Nela ti je rekla da možeš doći – tapšao ga je po ramenu Laci, a meni se već maglilo pred očima. Ništa nisam razumjela. Kako, Đurđica čeka i drugo Lacijevo dijete? Bože, što mi čini i kada će me prestati mučiti? Uspjela sam mirno izići iz lokala, sjela u auto dok je Laci vikao za mnom. Ništa nisam čula, nisam se željela okrenuti, željela sam nestati. Jurila sam koliko je auto mogao. Nisam se obazirala ni na semafore, ni na prometne znakove.  Jurila sam bez cilja i – završila u policiji. Nije mi bilo važno, samo sam silno, o Bože kako silno, silnije no ikada, željela napakostiti Laciju, osvetiti mu se. Ali, sebi nisam željela nauditi, niti djeci, samo njemu.

Dok me policija ispitivala, ja sam razmišljala što učiniti Laciju. I sjetila sam se! Bože, sada o tome razmišljam, kao prevarena žena može biti pakosna! Jer sam odjednom počela policiji govoriti kako me muž progoni, jer, a to je bila istina, želim ga prijaviti što je godinama utajivao porez, što zapošljava radnike na crno, što se nepošteno bogati. Policiju je jako zanimala moja priča, a ja sam je s užitkom pričala. I što je najgore – istina je sve bila o Lacijevom poslovanju, istina koju sam ja dobro znala i znala sam kolika kazna za to slijedi. Samo bi luda žena izdala svoga muža, s kojom ima djecu, kojoj je priuštio raskošan život. A ja sam tada bila luda, ludost koju ću dugo ispaštati. Policajci su bili jako zadovoljni. Uz riječi zahvalnosti ispratili su me iz postaje, uz obećanje da nitko neće saznati za moju izdaju vlastitoga supruga, da i ja to nikome ne smijem reći, a oni će se pobrinuti za Lacija.

Nesvjesna što sam učinila, puna prkosa došla sam kući. Laci je već bio otišao na posao ili mene tražiti, nije mi bilo važno. Djeca su spavala dubokim snom. U meni nije bilo bijesa, bila sam mirna

Sve se nakon toga odvijalo kao na filmu. Laci je pritvoren, policija je blokirala sve njegove račune, zatvorila tvrtku, privela mnogo radnika. Zaplijenila nam sve aute, kuću, sve što smo imali. Preselili su nas u neki socijalni stan, a meni našli zaposlenje. Djeca su jedva razumjela o čemu je riječ. Odjednom su ostala bez svih udobnosti. Meni su našli posao u trgovini i djeca su počela raditi i sama sebe uzdržavati. Ostala nam je samo kuća u Zagrebu, koja je bila na moje ime, bio je to davni dar od moga Lacija.

-Gospođo Nela, vi ste već zadrijemali, otvaraju se vrata, sada će izaći tata! –  trgnuo me iz dubokog i teškog razmišljanja Lado. Lado, taj dragi mladić kojeg ne mogu mrziti, a koji je djetinje, naivno, sudjelovao u izdaji svoga oca, našega Lacija, kojega već vidim kako je nakon dvije godine zatvora osijedio, promijenio se, ali je i dalje lijep i meni drag. Znam sada da je već dugo samo moj, da sam ga nepravedno kaznila, ali o izboru nisam imala vremena razmišljati. A da sam znala da Đurđica ne čeka njegovo dijete i da je već dugo bila udana za drugoga čovjeka, da ju je s Lacijem vezao samo Lado… E, da sam znala, onda ova priča ne bi imala ovakav završetak, a ja svoga dragog Lacija ne bi ljubila pod prismotrom policije. I to još osam godina, ako se ne dogodi čudo, pa mi Lacija puste ranije. Njegova nevjera ipak ga je, i ne samo njega, skupo koštala. Hoću li mu ikada priznati izdaju, ili ću s tom tajnom umrijeti?

www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić