A prije nekoliko godina činilo mi se da je život bajka i da mojih sedam nesretnih godina nikada neće doći
“Kćeri moja, lijepa si i pametna, mlada i poželjna, ali upamti: nikada se u sreći ne uzvisi, niti u nesreći ponizi! U životu je tri puta imati i tri puta nemati. U ljudskom vijeku je sedam dana sretnih, sedam godina nesretnih, a između toga je život!”, kao da i sada čujem riječi svoje pokojne majke, riječi koje mi nisu ništa značile dok ih je majka svakodnevno ponavljala, a danas su moto moga izbjegličkog života, moja utjeha i nada da sve sretne dane do sada nisam potrošila.
Dan samo što nije svanuo, a ja se tek spremam na počinak u iznajmljenom zagrebačkom stanu. Moj petogodišnji Denis slatko spava i dok ga u snu ljubim, njegova usta razvlače se u osmijeh. Zbog toga osmijeha, zbog sretnog djetinjstva svoga sina, spremna sam sve činiti, pa i ono čega sam se prije koju godinu sablažnjavala: posla konobarice i noćne dame, koja je po zatvaranju lokala na raspolaganju bogatim gostima. A njih uvijek ima i ne znam jesam li zbog toga sretna ili nesretna.
A prije nekoliko godina činilo mi se da je život bajka i da mojih sedam nesretnih godina nikada neće doći. Imala sam sretno djetinjstvo, bezbrižnu mladost, stekla sam zvanje dobre ekonomistice i bila direktorica uspješnoga poduzeća u Bosni, jedna od rijetkih žena koja je imala zavidnu karijeru, veliki društveni stan, auto i široki krug prijatelja. U toj ljepoti na udaju nisam pomišljala, jer zbog posla kojemu sam robovala, imala sam nekoliko samo kratkotrajnih veza. Tješila sam se da trideset godina nije starost niti za ženu mojih kvaliteta strah da će ostati sama. Pa ako i ostanem, to nije nesreća, valjda ću naći nekoga muškarca koji će pristati biti otac moga djeteta, jer život bez supruga mogla sam zamisliti, ali bez djeteta nisam.
Je li mi sudbina odredila Zorana i prije nego sam ga upoznala, ne znam, ali od desetak kandidata koji su se natjecali za mjesto vozača u tvornici, ja sam kao direktorica imala odlučujuću riječ i izabrala sam Zorana. Djelovao je sigurno, bio je zgodan, ali ne i osobito lijep, bilo je u njegovoj pojavi i ponašanju ono “nešto”. Dvije- tri godine mlađi od mene, oženjen, dvoje djece, iz sela je došao u grad, podstanar, žena domaćica. Toliko sam znala o njemu, dovoljno da bude moj osobni vozač, a to je značilo da je više vremena provodio sa mnom nego u svome domu. Trebalo je uvijek na službena putovanja, pa je, osim posla vozača, bio i moj prijatelj na mnogim prijemima. Imao je uglađene manire kakvi bi godili svakoj ženi. Nikada nisam planirala, nisam pomišljala zbližiti se s njim, ali blizina je učinila svoje. Meni je godila čvrsta muška ruka, netko na koga se uvijek mogu osloniti, a njemu moja nadmoć i sve povlastice koje je uživao kao moj prijatelj. Nakon samo tri mjeseca postali smo ljubavnici, ovisni jedno o drugome. Ne znam je li to bila samo fizička, tjelesna ovisnost, ali, bilo nam je lijepo. Dogovorili smo se da on ni po kakvu cijenu ne napušta svoju obitelj, bili smo različite vjere, nismo željeli skandale, odgovarao je i njemu i meni takav život. Bili smo zreli, nismo osjećali potrebu za romantikom, za zaljubljenim pogledima, i u društvu, u poduzeću naš odnos je bio strogo služben, čak naglašeno ozbiljan. A kad bismo otputovali izvan našega grada bili smo svoji, sretni i zadovoljni. Nisam osjećala grižnju savjesti i razmišljala sam kako ne bih imala ništa protiv da tako provedem cijeli život, s tim što sam željela dijete, a bila sam sigurna da želim upravo Zoranovo dijete i da ću u tome uspjeti.
Nisam mogla, a niti trebala dugo čekati. Rekla sam Zoranu što želim, a on je to shvatio kao zapovijed, kao nešto što mi je dužan. Dogovorili smo se, a potom i zakleli da ime oca moga djeteta nitko nikada neće saznati, a ja sam željela da svu moguću odgovornost, od sramote u obitelji, osuđujućih pogleda susjeda i kolega, do brige o djetetu, preuzmem ja, da Zorana ni u što ne uplićem, nikada ne spomenem, što više, rekla sam to Zoranu, spremna sam da se poslije rođenja djeteta više i ne viđamo, ne sastajemo. To ga je zaboljelo, vidjela sam po grčenju lica, ali je rekao da ćemo o tome razgovarati kada bude vrijeme.
Trudnoću sam teško podnosila, pa sam često bila odsutna s posla. Zoran bi često navraćao donoseći mi dokumente, papire koje sam trebala potpisati. Imenovala sam svoga zamjenika i na njega prenijela sve ovlasti, jer sam znala da ću dulje izbivati iz poduzeća. Čaršija je u početku širila priče da bolujem od raka, pitala se zašto ne izlazim iz kuće, nagađalo se o mome čudnom ponašanju, sve do dana kada sam morala, po preporuci liječnika, ležati u bolnici i to – na ginekologiji. Trebalo je izdržati i preživjeti prva dva tri dana. Moji roditelji nisu mogli vjerovati, braća su me se odrekla i nisu me uopće posjećivala, na mene su zaboravili i prijatelji, samo je moja mlađa sestra bila uz mene. Potpuno me razumjela, ali joj nije bilo jasno da se ne želim udati za oca djeteta, niti želim reći njegovo ime. Zamolila sam sestru da mi prenosi sve što se priča u gradu, a znala sam da žene sa mnom ispiru usta. Najveći im je problem bio: čije je dijete? S kime me sve nisu povezivali, od mladića s kojima su me samo jednom vidjeli, do ispredanja nevjerojatnih priča. Ništa me nije pogađalo, strahovala sam samo da netko ne spomene Zorana, a budući da je on važio kao solidan obiteljski čovjek, koji se upravo u to vrijeme često viđao u šetnji sa ženom i djecom, nitko na njega nije posumnjao.
Dok sam čekala dijete bila sam sretna, jedino bi me ponekad progonilo pitanje činim li nepravdu tom malom stvorenju kojega sam svjesno, unaprijed, lišila očeve ljubavi. No, tješila sam se, dok bude u stanju postavljati mi pitanja, već ću nešto smisliti. Važno je samo da neće ni u čemu oskudijevati, a svojom ljubavlju nadoknadit ću mu sve. Sada znam da sam bila sebična, da sam mislila samo na vlastitu sreću i zadovoljstvo. Nisam čak niti razmišljala kako će se u svemu tome ponašati Zoran, hoće li patiti ako ne mogne prići svome sinu. Željela sam da to bude samo moje dijete i da Zorana nakon toga i ne viđam, čvrsto sam odlučila. Na zaprepaštenje babica i liječnika koji su me poznavali, bila sam presretna kada sam rodila živog i zdravog sina, prelijepo malo stvorenje, moje veliko bogatstvo, moj dijamant. Bila sam najsretnija majka na svijetu, na zgražanje okoline. Prijatelji su me osuđivali, a onda su ipak pomirili se s tim i u moj stan počeli su dolaziti i susjedi i prijatelji. Primala sam čestitke, častila sve redom i svima dopuštala da vide moga sina. Bila sam ponosna, kako se govorilo, samohrana majka i mislim da se prvi put dogodilo u jednoj maloj sredini da žena javno prizna da je željela dijete, a nije se željela vezati ni za koga. Nekoliko mladića, koji su mi ranije udvarali, a koje sam odbijala, sada su ponovno dolazili nuditi mi pomoć, brak, ljubav. Drsko sam ih odbijala.
Uživala sam u svakom trenutku sa sinom, nisam se micala od njega, a on je bio lijepo, napredno dijete.
Brzo je prošla godina dana trudničkog bolovanja i ja sam se trebala vratiti na posao. Sestri sam povjerila čuvanje moga Denisa, ni u koga drugog nisam imala povjerenja.
Vratila sam se na posao, nasmijana, uzdignute glave, kao da sam kralja rodila, tako su zavidnici govorili. Zoran je nekoliko puta želio vidjeti Denisa, ali mu nisam dozvolila.
“Moram ga vidjeti, Merima! Noćima o njemu razmišljam, to je moja krv, moj sin, a i ja sam čovjek! Moraš me razumjeti!”, rekao mi je na poslu Zoran, kada smo bili sigurni da nas nitko ne čuje. “Kada ga ponesem na vakcinu, ti ćeš nas voziti i samo ga tako možeš vidjeti!”, bila sam odlučna i ni malo nježna prema Zoranu. “A što je s nama, Merima, ja te još uvijek želim, sada više nego ikada! Moram biti s tobom”, umilnim glasom molio je Zoran. “To je za sada nemoguće! Ne želim nigdje putovati, ići iz grada, a to znači ni biti s tobom. Drag si mi kao i prije, ali ne osjećam potrebu biti s muškarcem, makar on bio i moja velika ljubav i otac moga dragoga sina! Možda, za koju godinu, kada Denis naraste!”, ostavila sam nadu Zoranu.
Denisu je bilo godinu i pol, već je hodao i zvao “mama”, Zoran ga je jedva tri puta vidio, kradom ljubio i redovito pitao za njega. Kradom mu donosio darove, ja bih se ljutila, jer imala sam sve što je Denisu trebalo.
A onda je izbio rat! Granate su padale na naš grad. Svi muškarci su uzeli oružje i krenuli u brda. U gradu je nastala panika. Starci, žene i djeca bježali su iz grada. Poduzeća nisu radila. Prvi put u životu bila sam zabrinuta i uplašena. Ne za sebe, nego za svog maloga sina. Tada sam poželjela imati muškarca pokraj sebe, koji će me štititi, koji će biti uz mene, uz sina. Nisam vidjela rješenja. Misli su mi bile zbrkane, iako sam se trudila biti pribrana.
U svom tom košmaru, Zoran se javio kratko telefonom. “Sačekaj me, smjestit ću vas na sigurno!” Bilo je to veliko olakšanje. Svoju obitelj je otpremio bratu u Njemačku, on je bio u vojsci i čekao slobodan dan dopusta.
Pod punom ratnom spremom, usred noći upao je u moj stan. Zaključao je vrata i do iznemoglosti ljubio mene i sina. A ja sam mu se prepustila. Zaboravili smo na sve što se vani događalo, na sve obzire, uz zvuke učestalih detonacija uživali smo do pred zoru. Iskrali smo se još dok je bio mrak. Zoran nas smjestio u jednom iznajmljenom stanu u Zagrebu, proveo s nama još jednu prekrasnu noć i otišao s riječima: “Ne znam kada ću vas ponovno vidjeti! Čuvaj se i čuvaj moga sina!”, kazao je Zoran. Otišao je i nikada se više nije vratio. Poginuo je peti dan po povratku iz Zagreba. Plakala sam, željela se posljednji put oprostiti od njega, ali to je bilo nemoguće. Što bih ja tražila na njegovom pokopu? Pa bio mi je radni kolega, vozač, prijatelj. Tko će me pitati i komu lagati? Bez Denisa ne bih išla, a dijete voditi tamo gdje još uvijek bjesni rat, ne usudim se. A bilo mi je teško, u duši i u srcu, i mada sam rijetko i samoj sebi to priznavala, voljela sam tog čovjeka. No, nisam se smjela opustiti, trebala sam snage za Denisa, najljepšu uspomenu, najvrjedniji dar koji mi je ikada poklonio jedan čovjek. Čovjek, kojega više nema, ali koji će u meni uvijek živjeti, a jednoga dana priznat ću sve i svome sinu. Mora me razumjeti.
Prošla je jedna godina bez Zorana, Denis i ja još smo živjeli od moje ušteđevine, nismo tražili pomoć za izbjeglice. Do ušiju mi je doprinijela još jedna užasna vijest, izbio je rat između muslimanske i hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini. Kako je to moguće? U našem gradu tako se složno živjelo, kako sada…? Pitanje nisam mogla definirati. Uskoro su u Zagreb počeli stizati muslimani iz našega grada, za njih tamo više nije bilo mjesta. Znači li to da se ni ja više neću moći vratiti u svoj grad, u svoj stan? Nećeš, dobila sam odgovor. I još nešto, rekli su mi moji sugrađani, ti se nemaš gdje vratiti, tvoj stan dodijeljen je Mariji, udovici poginulog Zorana, jer, znaš, ona je bila podstanar, a ima dvoje djece. Slušala sam to i nisam mogla vjerovati. U mome stanu Zoranova obitelj. A ja, moj sin, Zoranov sin, gdje će se on vratiti, ima li on ikakva prava? Ali, tko bi to vjerovao, nema svjedoka, nama dokumenata. Zar će meni netko vjerovati? A zakletva Zoranu da to nikome neću reći? Što mi je činiti, a novca je sve manje. Prvi put sam se poplašila što će biti s Denisom, od čega ćemo živjeti? I donijela sam, u trenu, odluku, jedino moguću: moram naći posao, moram osigurati hranu Denisu!
Nisam dugo tražila, lijepe i zgodne konobarice traže na svakom koraku. Posao u struci nisam mogla tražiti, jer zvanje nisam mogla dokazati, svi dokumenti ostali su u stanu. U početku mi je bilo teško raditi posao koji nikada nisam radila, biti vesela i nasmijana, a biti tužna i zabrinuta. Ali, znala je često reći moja majka, čovjek je željezna ćuprija, sve može izdržati. Tako je bilo i sa mnom!
Prvo konobarica s malom plaćom, a potom, kako se često događa, zabave s gostima, a sada sam to što jesam, dama za elitne mušterije. Zatvorim oči, stegnem srce, a duše već i nemam, i ispunjavam želje muškarcima. Nemam želje ni potrebe pričati s njima, a ne mogu ih ni slušati. Najvažnije mi je ostvariti cilj, zaraditi za stanarinu i za udoban život mome sinu.
Da, nedavno sam bila u svome gradu. Mnogi su me prepoznali, a malo njih me pozdravilo. Otišla sam do svoga stana. Otvorila mi je Marija, zbunjena i uplašena. Nije bila u crnini, što me iznenadilo. Pitala me što trebam, ne dopustivši mi da priđem prag. “Želim uzeti neke svoje stvari, koje tebi ne trebaju, a meni znače mnogo!”
“Sve tvoje stvari smo strpali u podrum, neki su ljudi nosili što im je trebalo”, hladno mi je rekla Marija.
“Molim vas, mogu li samo uzeti slike svoga sina, znam gdje su!”, rekla sam odlučno i mimo nje ušla u sobu.
Na zidu je visio veliki portret Zoranov, a uz sliku bile su i dvije male, Zoranove kćeri i moga Denisa. Iščupala sam Denisovu sliku. Žena me nijemo promatrala, a onda vrisnula “Ostavi sliku moga Josipa, ostavi moga sina, poludjela si ženo!”
“Ovo je moj sin Denis, svoje bih dijete poznala među tisućama drugih”, rekla sam.
“Zar ne vidite da on jako sliči svome ocu Zoranu, tu sam sliku pronašla, a slikana je kada je Josipu bila godina dana. Ostavite mi tu sliku, a svoju tražite u podrumu, među stvarima”, vriskala je Marija.
“Pronašla sam sliku svoga sina, a Vi svoga tražite. Možda i moj sin sliči na svoga oca!”, rekla sam bijesno i plačući napustila stan u kojemu sam bila sretna, grad svoga rođenja, svoje mladosti i svoje ludosti, zbog koje se još uvijek ne kajem. Željela sam što prije otići u Zagreb, svome sinu, čija je slika zakratko bila uz sliku poginulog oca, kojemu, zaista, nevjerojatno sliči.
Ne znam zašto se baš jutros svega ovoga prisjećam, a tako sam umorna. Čula sam da ću se moći vratiti u svoj stan, u svoj grad, ali kao da to ne želim, ta vijest me nije obradovala. Moram izdržati živjeti ovako još dvije godine i tada će biti punih sedam nesretnih godina, poslije kojih dolazi život.
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
