Stara zatvorska družina: Da smo mi čuvali Šešelja u Haagu, davno bi on obolio!
Nakon što je četnički vojvoda i ratni zločinac Vojislav Šešelj pušten iz Haaga, sjetih se Pave Šarca iz Brišnika koji je s njim robijao u Zenici kao jedan od pet duvanjskih gimnazijalaca, a oni su 1984. godine osuđeni na višegodišnji zatvor zbog pjevanja “nacionalističkih” pjesama.
Ne samo da je pristao na razgovor nego mi je osigurao još jednog sugovornika, zatvorskog čuvara u Zenici, kojega ćemo zvati Jasko jer ne želi da mu se spominje ime i prezime. Jasko i Pavo nakon svega u dobrim su odnosima.
– Ja sam već bio u Zenici kada je došao Šešelj. Pošto se o njemu mnogo pisalo i govorilo, to smo svi bili znatiželjni, kako zatvorenici, tako i čuvari. Sićaš li se, Jasko, onog prvog Šešeljeva postrojavanja? – pita Pavo.
– Kako ne sjećam?! Ja mu priđem u stroju, pa ga pitam: Momče, ti si novi, pa bi volio znat kako se zoveš. A on meni veli: Ja sam Vojislav Šešelj, a za tebe sam doktor. Onda ja kažem: Doktore, ajde sa mnom u stražarnicu da ti uzmem podatke…
– Mi ostali zatvorenici smo sve vidjeli kroz prozor – ubacuje se Pavo. – Ono kad si ga iznenada složio na pod, pa počeo cipelariti. Sjećam se da si nas sutradan postrojio, pa pitao: – Ima li u stroju koji doktor? Nitko se nije javio.
– Jebi ga, Pavo, takav vakat bio. Svakog smo marisali. To mi posao. Po mojoj evidenciji, istukao sam deset iljada zatvorenika. A poslastica su bili poilitički zatvorenici. Nešto se ne sjećam da sam tebe….
– Mene su obrađivali Mile i Tale, a jednom sam pokusa i od tebe.
– Al se nekad dobro tuklo, moj Pavo. A sada… Ne smiješ pogledat zatvorenika. Da smo mi iz Zenice čuvali Šešelja u Haagu, davno bi on obolio…
Učio od doktora
Pavo ima običaj kazati da je završio fakultet u zeničkom zatvoru. Družio se s profesorima Radom Jurkovićem, Antom Kovačevićem, Šešeljom…, i učio od tih doktora.
– Najviše su se družili Šešelj i Kovačević, te vodili duge i učene razgovore – veli Pavo.
Šešelj je i tada crtao granice velike Srbije, a Anto mu je oponirao.
– Mi zatvorenici smo tada te razgovore komentirali: Selo meni, selo tebi. No, ključni se događaj zbio 1986. godine, kada je Šešelj digao optužnicu protiv zatvorskih čuvara zato što ga tuku. Njegov je odvjetnik to razglasio medijima, pa smo ostali zatečeni i zbunjeni kako mi zatvorenici, tako i čuvari i uprava zatvora – kaže Pavo.
– Kako nećemo bit zbunjeni kada se ni jedan zatvorenik nikada nije tužio zato što ih tučemo. Pa, što bismo drugo radili s pendrekom nego tukli zatvorenike? I uprava se zbunila, pa dovode novog upravitelja, a on veli da trebamo manje tuć. Pa su Šešelja zaposlili u biblioteci – veli Jasko.
– Ja sam volio čitati, ali se nije moglo dobiti nego jednu knjigu tjedno. Tada mi je Šešelj savjetovao da za mene knjige podižu zatvorenici koji ne čitaju. Pa me jednom upitao: ‘Mali ustaša, čitaš li ćirilicu?’ Ja kažem da čitam, ali malo teže. A on mi uvali jednu veliku knjigu na ćirilici i dade savjet da dobro naučim to pismo, jer će mi trebati – sjeća se Pavo.
Biž’te cure, eto Marijana…
Na kraju me Pavo podsjeti na “nacionalističke” pjesme zbog kojih je sa svojom družinom osuđen na po pet godina Zenice kao što su:
– Duvno moje, neka ti je slava, u tebi je kruna Tomislava
– Duvno moje, ne volim te više, u tebi se ćirilica piše
No, meni se najzanimljivijim čini iskaz jednog svjedoka koji je čuo da su mladi gimnazijalci pjevali:
– Biž’te cure, eto Marijana, kita mu je triput švajsovana
To nije ušlo u zapisnik, ali je ostalo u usmenoj predaji. Da su ondašnje vlasti znale za sekizam, duvanjski bi pjevači dobili još koju godinu zatvora. Danas je taj krimen ipak stupio u zastaru.
Đavo odnio državu na Vojinim leđima
Pavo i Jasko se slažu da je Šešeljova tužba bila početak raspada Jugoslavije, što je Šešelj otvoreno govorio.
– Mi čuvari smo tada govorili da će đavo odnijeti državu i da mu Šešelj pomaže da je uprti na leđa. I svi se zabrinuli za svoju sudbinu. U zraku se vidjelo da je vrag uprtio državu na leđa. A gdje će i kako rasprtiti, ko zna – veli Jasko.
– A mi zatvorenici smo tada živnuli. Tko o čemu, zatvorenici o amnestiji. A amnestija se može dogoditi samo ako država propadne. Pa smo u neku ruku navijali za Šešelja, ne znajući što će poslije učiniti. A da se nešto naveliko mijenja osjetili smo po tome što smo prvi put dobili po jaje za doručak. To se nikada ranije nije dogodilo. Tada propao “Agrokomerc”, pa podijelio jaja zatvorenicima. Onda se događa suđenje Artukoviću, te Šešeljova tužba. Na kraju sam i ja ušićario od amnestije, šest mjeseci od pet godina robije. Zapravo se 1989. godine nisam vratio u zatvor s dopusta. Zanimljivo je pritom istaknuti da su mi zatvorski birokrati još dvije godine, kada je već zaratilo, pisali da se moram vratiti u zatvor, inače će pokrenuti još jedan kazneni postupak. A ja već bio na ratnoj baušteli – kaže Pavo.
Petar Miloš/ Slobodna Dalmacija /TN
