Moj Camino- XXIX. dan – Svitu moj, čeljadi lipa! Brojimo 1
Piše : Franka Čolina
Kad ono ujutro u 6 sati vidiš da će biti 30 stupnjeva do 10 , ali briga me jer brojimo još JEDAN. E to sam mislila do 12 sati i onda gledam još nekih 3 sata hodanja po toj žegi ali sve neka šumica i progončići , ima i hlada, nije strašno.
Al kad sve to prehodate i dođete u rezerviran smještaj i onda vam opale šamarčinu: ” Niste došli do 15:00 i nemate više smještaj”. Ja pogledam na sat 15 sati i 13 minuta. Mili Bože ne bi da smo kod Švaba rezervirali, a ne Španjolaca. Maločki došlo da plače, ja roncam naravno po naški ali nikakve vajde sinko moj. Maločka se smiruje i zove sve alberge idućih 10 km ali nema pa nema nigdi. Vidili su ovi da ja vatru rigam , ali dolazi profesor Josip i samo onako kako on zna pregovara s tim vlasnicima. Tražimo da spavamo na podu ali naravno ne daju .Nude nam taxi prijevoz do idućeg mjesta koji mi naravno odbijamo, ni čut se vozit i to još sad pred kraj Bož’ sačuvaj. Na kraju ta “gospođa” zove neke u mjestu 4 kilometra udaljenom i nađe nam smještaj(i bolje joj je).I štaš, gazi još 4. Profa nam je upalio Džibu i “Hodaj, nebo strpljive voli”! Morale smo se i slikat sa smiješkom jer je palma bila lijepa🤣😄Brzo smo mi prigazili ta 4 km i došli do logičnog zaključka …Sutra 4 manje…Ma kuš’ bolje…Izvuci pozitivu di god možeš😉
Dva zadnja dana odnosno danas i sutra sam odlučila biti sebična. Danas za našu dicu ,samo za njih Mirko i Marija( Josip i Mara ).Oni su moj najveći dar od Boga, i srca srca moga.
Molitvica
Danas u mojim molitvama, srcu i koracima moja dica. Gospodine hvala Ti na najvećem daru koji si mi darovao, predajem ih Tebi jer znam da je to najbolje mjesto na kojem mogu biti. Molim Te da ih podsjetiš koliko ih ljubiš i koliko su sigurni uz tebe, blagoslovi ih i čuvaj od svega što nije od Tebe.❤❤❤❤🙏🙏🙏🙏
P.S. Naravno da je i danas bilo mjesta za sve potrebite i da sam molila za sve vaše nakane koje ste mi poslali🙏
3 John 1: 4. Nemam veće radosti nego čuti da moja djeca hodaju u istini.
www.tomislavnews.com/ Tekst i foto: Franka Čolina
NAPOMENA: tekst nije lektoriran!