U prosincu dvadeset četvrtog, dok se spuštala tiha zimska noć, jedan je bjelokosi starac, tvrde sijede brade i živih očiju, drhtavom kretnjom svojih staračkih ruku sjekirom urezao znak križa na tri oveće cjepanice prekriživši ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Piše: Milan Jurčević/www.tomislavnews.com
Iz malog ploda izniknula klica, izvukla se mladica, razvio se list, izraslo malo drvo podno nogu u sjeni svoje velike braće. Davno je to bilo kad je stari gledao u visoke kose i bujne grudi velikih hrastova iz čijeg sjemena je proklijao njegov korijen. Dani su tekli, godine prolazile, mijenjala se stoljeća, dizale se vlasti, padala su carstva, rađala se djeca, ženili se momci, umirali starci. Želio je snagu, žudio je nebo, upinjući svoju nemoć malog slabog drva, iz godine u godinu osvajao je pedalj po pedalj svoga puta prema suncu.
Jačao na kiši, pjevao na buri, širio svoje grane uporno i smjelo bacajući sjenu, osvajajući zemlju. Smijao se suncu, drhtao na snijegu podižući svoje čelo smjelo i silno gore u visinu. Šuteći u noći, žeđajući ljeti, istrpio je godine, ispatio stoljeća, nadrastajući svoju braću, gledajući nijemo kako se ruše jedan po jedan podno njegovih nogu, uz tihi vapaj neba i bolni jecaj zemlje. Padali su divovi i on je ostao sam, plakao nije, tužio se nije, u samoći i tišini, inatljivo još jače i još više, širio je krila, istezao vrat, dosegao zvijezde.
Jednoga jutra u ranu jesen dok su ptice u njegovim granama radosno pjevale, dok su prve zrake sunca obasjavale rosne livade, blagi je vjetar s planine donosio miris gorskog bilja, šume i tla. Ruka je pokrenula mašinu, agresivan, moćan stroj, napojen snagom benzina, potaknut bijesom oktana, koji se okomio na drvo, na stoljetni plod trpljenja, drhtanja i rasta. Opirao se tiho i bezuspješno, a onda se stresla zemlja, pomaknulo se nebo, jer je pao Titan, što poput Atlasa na rukama svojim držaše svod.
U prosincu dvadeset četvrtog, dok se spuštala tiha zimska noć, jedan je bjelokosi starac, tvrde sijede brade i živih očiju, drhtavom kretnjom svojih staračkih ruku sjekirom urezao znak križa na tri oveće cjepanice, prekriživši ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Na udaljenoj Crkvi su veselo odbijala zvona, pozdravljajući jedno maleno dijete, što se imalo roditi te noći i postati Mesija, Spasitelj. A žive oči nemoćnog starca veselo su poigravale gledajući plamen što se dizao s ognjišta u njegovoj kamenoj kući. Drveno srce velikog hrasta pucketalo je i gorjelo u vatri. Dogorjevalo je staro drvo, postupno prelazeći u pepeo, dok se dim s ognjišta dizao visoko ponad brijega u široka polja, u vječno i tiho nebo. Tamo gdje su anđeli raširili svoja moćna krila znatiželjno upirući svoje prodorne oči u veselo lice maloga Dječaka, koji je svojim ručicama pozdravljao svoga Oca na visokom zvjezdanom nebu.
ZDZ
