TG Vijesti

L U Đ A K- kratka, luckasta, a istinita ljubavna priča

419Pregleda

«Gospođica…Zovite me  Tanja», rekla je ona, prepuštajući se maštanju o usnama tog neznanca, usnama koje su se od tog trenutka počela nezaustavljivo micati.

To je, dakle, već postao ritual: svakog jutra mislila je o potpunom besmislu  onoga što već pune tri godine tako uporno čini. Istinski je mrzila ispijanje kave s radnim kolegama, mrzila je uobičajeno jutarnje listanje novina i komentiranje tekstova, gadili su joj se svi ti likovi koji su za sebe mislili da su veliki novinari, a zapravo su sve to bili nerealizirani povjesničari umjetnosti, pjesnici pomno operirani od talenta, redatelji koje je samo patološka mržnja članova žirija sprječavala da iz sedmog puta upišu Akademiju…No, kad bi malo bolje pogledala, shvaćala je da osim toga, osim te kulturne redakcije lokalnih novina, njezin život ne sadrži ništa što bi se odlikovalo pretjeranim smislom. Ta je spoznaja bila dovoljna da svakog jutra iznova ponavlja  svoj ritual…
«Čuj , Tanja, imam nešto za tebe», rekao je urednik čim je ušla u sobu. Ona je redovito dobivala najšugavije poslove i svaki put kad bi joj urednik, inače uvijek brižno dotjeran i poltronski nastrojen, rekao da za nju «ima nešto», u pravilu je to bila neka kasna izložba kakvog djedice što je u sedamdesetoj u sebi otkrio umjetnika. Naivnog!

«Tu je neki tip, djeluje  mi pristojno, i kaže da ima bombu. Čuj, snimi ga, možda nešto bude», dobacio je izlazeći iz prostorije.

Tip je doista djelovao pristojno: četrdesetak godina, prosijed, krupne crne oči, pravilne crte lica, prosječno odjeven…Tanji se odmah svidio i pozvala ga je da razgovor obave u obližnjem kafiću. Zbog pravde bi valjalo reći da on, možda, i nije bio toliko neodoljiv koliko je nju mučila kronična apstinencija od  muških pogleda i dodira po tijelu. Imala je nepunih trideset godina i tek dvije veze iza sebe, s tim da je posljednja neslavno svršila prije dvije godine i tri mjeseca. Sjeli su u kafić, naručila dva espressa, upoznali su se, on je Drinko, pisac, zatim je ona uključila diktafon i isključila mozak.

«Znate, gospođo…»

«Gospođica…Zovite me  Tanja», rekla je ona, prepuštajući se maštanju o usnama tog neznanca, usnama koje su se od tog trenutka počela nezaustavljivo micati.

«Prije dvije godine završio sam roman…» počeo je uzbuđeno pričati» roman na kojemu  sam radio punih sedamnaest godina.  Zamislite, Tanja, sedamnaest godina! Taj roman koji sam, dopustite da vam  i to kažem, nazvao Smrtonosni komarac, bio je, da tako kažem, moje životno djelo. Sedamnaest godina, sedam stotina i  sedamdeset devet stranica! Ja,  Tanja, dakle, smatram da taj svoj roman s punim pravom mogu nazvati svojim životnim djelom», govorio je čovjek uzbuđeno, a ona se iz svojih maštanja budila tek kad bi joj on spomenuo ime. Dosad je to učinio dva puta i oba je puta bila presretna.

«I onda je jedne noći to moje životno , moje  remek-djelo , jednostavno nestalo!»
Tip se tu zaustavio, u očima mu se nazirala neka tupa i tiha tuga, očekivao je, valjda, potpitanje, no tanja je bila savršeno odsutna i  Drinko je bio prisiljen nastaviti na vlastitu inicijativu.

«Jedne noći vratio sam se iz šetnje i, kao i obično, otišao provjeriti je li rukopis u ladici. Nije ga bilo!», uzviknuo je, pa onda nastavio pripovijedati kako je o cijelom slučaju obavijestio policiju, ali oni ne poduzimaju ništa: čak im je dostavio i sliku čovjeka na kojega sumnja, u povjerenju, riječ je o jednom našem cijenjenom književniku, pače akademiku, no ništa ne treba prejudicirati…Tanja nije imala pojma o čemu je čovjek pričao jedan sat, ali kad je vrpca došla do kraja, predložila mu je da razgovor nastave na večer u njezinom stanu. Bila je potpuno svjesna bezobzirnosti vlastita plana, ali nije kanila odustati.

Ujutro se probudila poluzaljubljena. Dok se odijevala, gledala je  Drinka koji je blaženo hrkao i pokušavala se sjetiti njegovih riječi u stankama između orgazama: roman, policija, komarac, akademik, krađa…Ništa joj nije bilo  jasno, a  ako ćemo pravo, nije je ni zanimalo.

«Čuj, stara, sorry  zbog onoga tipa jučer», dočekao ju je na vratima uštirkani urednik.

«Što je s njim?»

«Nisi vidjela jutarnje novine?!», pitao je on, a ona je zavrtjela glavom.

«Ma pusti, tip je kidnuo iz ludnice i okolo se predstavlja kao pisac kojemu su maznuli životno djelo. Danas  su mu objavili sliku u novinama, raspisana je tjeralica za njim. Sorry još jednom. I ne zaboravi večeras izložbu onog naivca»

www.tomislavnews.com