TOPLA LJETA BOSONOGOG DJETINJSTVA
Suša.
Tvrda je ova zemlja.
Iskrižala se ko težačke ruke.
Obješene krošnje vrba iznad isušenog korita vruć vjetar njiše.
Pas na lancu dahti.
Ko poskoci, negdje zavukle se kiše.
Baš kao radoznali dječak što
prevrće kamenje tražeći otrovne škorpione, okrećem davno okamenjene slike djetinjstva.
Čas cvrčke istjerujem iz rupa suhom slamčicom.
Čas grlim svoju Galovu, kravu.
Čas polugol, bos, trčim prašnjavim puteljkom do rijeke na kupanje.
Gledam s polja.
Pogled mi se zapleo u vrhove. Gubi se sa zapadajućim suncem iza gorde planine,
iz koje strše vjetroturbine, ko iz neke jezive scene horor filma, okoštale ruke.
Opožaren nostalgijom, čežnjom i samoćom sjećanjem zalijevam duboko pružene žile djetinjstva.
Valja se čvrsto držati na ovoj pripizdini od života.
Izlizao sam sva čula.
Obigrao sebe uzduž i poprijeko.
Više ništa tajnovito mi nije.
Ko prezreo klas
otpočeo sam se truniti.
Uvijek sam bio nekako napola.
Kao dijete želio sam biti velik, krijući se pušio, želeći što prije odrasti.
Sad već polustar vraćam dječaka u sebe.
Kao čobanče mjerim podlanicom koliko je još ostalo sunca za mene.
Kad spoznaš gorku istinu o prolaznosti uvidjevši da poznaješ više mrtvih nego živih ljudi, radoznalost te sama napusti, ne znaš kad ni kako.
Kad bi barem još jednom bio onaj razigrani dječak,
što je uzjahao veliku suhu granu,
u kas se dao bosonog po makadamskom putu ispod sela, nošen toplinom davnog ljeta,
pa nek se sve praši, praši… i dabogda ne vidio nikad ovakvog svijeta.
Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
