MOJOJ ZEMLJI, MAJCI!
Ima li te domovino moja?
Gdje su tvoji sinovi prvaci?
Dođu li ti u posjetu često?
Kao dijete ucviljeno, majci.
Tko ti čuva Slavoniju ravnu?
Čije žito prekriva ti polja?
Tko ti čuva na granici kamen?
Nakon rata, je li vlast ti bolja?
Tko ti gazi Velebita staze,
i njegovo surovito stijenje?
A tko Vrancu koji teret nosi,
preko tebe, zateže remenje?
Tko ti čuva Dalmaciji more?
Vremenite njegove mornare!
Pod Mosorom ima li junaka,
iz ponosne kneževine stare?
Budi blaga, Hrvatim prvacim,
koji krvlju zališe ti goru!
A vjetrovi što prave oluju,
nek’ šapuću onima u moru.
Tko li tvoje obilazi gore?
A tko pjesmom razgovara Liku,
gdje su vile u narodnom ruhu,
cijelom rodu na ponos i diku.
Tko napasa stada Grabovčeva,
zorom ranom rosom se umiva?
Čednost brani ljepotica Rame,
a znala je, ne će ostat živa!
Je li moja Herceg Bosna sama?
Ima li joj po Vranu hajduka?
Je li sama na Kedžari Diva,
koju zatr nevjernička ruka?
Govore mi, opet mi te kroje!
To što zbore, tuđincu ne smeta!
Daleko sam od visova tvojih!
Za te spreman, Ero s onog svijeta!
Govore mi da si skoro pusta,
da su mnoga zapuštena sela.
Nigdje nema razigrane djece,
po pašnjacim ovaca kraj vrela.
Evo skoro devetnaest ljeta,
kako davno ostavih te samu!
U raskoši modernoga svijeta,
ja upoznah sivilo i tamu.
Ti ne tuguj domovino moja!
Zar ne čuješ iz daljine krike?
Reru, gangu, koje iz tuđine,
okupljaju kćeri ti i sinke.
Još te uvijek volim istim žarom,
i srce mi samo za te bije,
i cijelo mi zatreperi tijelo,
pri pomisli da ti stijeg se vije.
Nadaj mi se, moje selo malo,
kad ti cvijećem ogrne se polje!
Tuđina je surova i teška,
kad sam s tobom osjećam se bolje!
Samo nemoj, kada ti se vratim,
pitati me gdje potroših dane.
Jer kad stignem, past ću ti u krilo,
sjetan čekat novi dan da svane.
I ako me domovino moja,
sunca prvi, ne probude zraci.
Ostavi me ti u krilu svome,
tebi dođoh, Mojoj zemlji, majci!
Ivan Stanić Švabo
