Na današnji dan , prije 23 godine, počeo je rat na kupreško-tomislavgradskom bojištu. Tim povodom, ali i najavom knjige o tim događanjima, donosimo 2. nastavak iz rukopisa Ratni dnevnik i zapisi iz Tomislavgrada, duvanjske pjesnikinje i novinarke Ljube Đikić.
PETAK, 3. TRAVNJA, 1992.
Borbe su počele!!!
Osvanulo je jutro, kišovito, tmurno, hladno. Sunca ni od kuda. Djeca se vratila iz škole, još pospana, ništa im nije jasno: nije subota, nije nedjelja, nije praznik, a učitelji, nastavnici, profesori im samo rekli da se vrate kući, da nastave nema?! Ne raduju se, iz njihovih očiju izvire stotinu nijemih pitanja???
Uskoro stiže odgovor: NOĆAS JE POEČO RAT!!! I kod nas! Zabrinutost na licima odraslih, majki, očeva, baka, djedova…Strahote rata u Hrvatskoj, zločini srpske vojske nad nedužnim civilima, starcima i djecom, još su svježe. Sada je ta vojska pred našim vratima. Vjera u Boga, mladost, hrabrost i spremnost naših mladića, drže me, drže nas na nogama, ali…U Tomislavgradu je mnogo vojnika, moramo vjerovati u njih. Hrabrim djecu da to nije pravi rat, da će trajati kratko, a znam, nisam luda, kad jednom počne…
Hrvatski radio, Radio postaja Split, koji se , uglavnom tada slušao u Tomislavgradu, ne javlja ništa o sukobima, o ratu, ni u sedam ujutro, ni u osam sati, Ljudi zovu, pitaju. Što činiti? Sjetim se da sam ja dopisnica Hrvatskog radija u Splitu i da ja jedino mogu tako poslati informaciju o događanjima u Tomislavgradu. Ali, što javiti, kako doći do službene informacije? Nemam iskustva o ratnom izvještavanju, što javiti. Nekako, telefonom, dobivam Miju Tokića, predsjednika Kriznog stožera. On mi diktira službeno priopćenje:
„Jutros oko četiri sata, iz pravca sela Vidimlija ispod Cincara krenula je kolona vozila jugovojske , iz kojih je na snage Teritorijalne obrane Tomislavgrada, na pravcu Šujica-Kupres, ispaljeno više granata. Hrvatski borci uzvratili su napad. Od šest do osam sati trajali su žestoki okršaji iznad Šujice, Ima mrtvih i ranjenih na obje strane. Tijekom jutra iz Šujice su evakuirana djeca i žene. U duvanjskim školama prekinuta je nastava, telefonske linije su u kvaru. Krizni stožer je u stalnom zasjedanju. Hrvatski borci su spremni za obranu“.
Nikakvih dodatnih pitanja nema!
Vijesti u devet sati na Hrvatskom radiju počinju ovim mojim izvješćem iz Tomislavgrada. Zove novinarka Hrvatske televizije iz Splita, Nada Šurjak i moli da se javim uživo, glasom, ali zbog moguće zabune u javnosti, da umjesto hrvatski borci kažem neki drugi termin. Koji? Jesu li naši borci Hrvati? Jesu! Brane li hrvatski teritorij? Brane! Kako ih onda zvati? Urednik na HTV kaže da će drugi shvatiti kako su to borci iz Republike Hrvatske, iz HV. Nemam se s kime konzultirati. Odlučujem se za „snage obrane Kupresa i Tomislavgrada“. Može, kaže urednik, a s time se složiše i u Kriznom stožeru u Tomislavgradu.
Vijest se na HRTV objavljuje u deset i 12 sati, a munjevitom brzinom proširila se diljem svijeta. A Duvnjaka, hvala Bogu, ima po cijelomu svijetu. Poslijepodne telefon ne prestaje zvoniti: zovu me sa svih strana: Hrvatske, Njemačke, Švicarske, Kanade, Australije… telefonske veze malo rade, malo ne rade…
U sutrašnjem nastavku: Subota, 4. travanj, 1992. OGLAŠUJU SE PRVE SIRENE ZA OPĆU OPASNOST!
www.tomislavnews.com/Foto: Josip Bistrović/TRN-Hrvatski branitelji u Šujici, 1992.