IVICA RADOŠ iz Tomislavgrada (Podgaj) prvi je planinar u povijesti, ili bar nitko ne zna niti ima bilješke na internetu o tom da je netko prije njega pješke, planinareći prešao Haller Mauern za samo jedan dan, točnije rečeno za samo 11 sati.
Ivica Radoš je rođen u Podgaju, a s obitelji živi i radi u Austriji. Mnogi ga se sjećaju po zavjetnom putu prije tri godine, na biciklu, svojevrsnom hodočašću iz Austrije do Gospe Međugorske.
Ivica je uspio pješke prići Haller Mauern u prošlu subotu, 29. listopada, 2022. godine, na čemu smo mu čestitali i zamoli ga da nam ispriča o tom svom velikom pothvati, jer smo ga do sada poznavali kao uspješnog biciklistu, ali ne i planinara. Rado je to ispričao za naš portala i poslao nam fotografije i video. Video je na njemačkom jeziku, a u njemu Radoš priča kako je proteklo njegovo planinarenje, što je prepričao (preveo) i na hrvatski.
„ Prvo ću pojasniti, za one koji ne znaju, što su to Haller Mauern Haller. Mauern su austrijske planine koje stoje i dijele dvije austrijske pokrajine Gornju Austriju i Šajersku. Haller Mauern su rigorozni planinski zidovi, zavoji, planinski lanac Bosruck 1992 metara nadmorske visine, Großer Pyhrgas 2244metara i Scheiblingstein 2197metara nadmorske visine. Planinski je to lanac s brojnim zavojima koji ne opraštaju nikom nijednu grešku, a svake godine se po nekoliko planinara, nažalost, i ne vrati više svojim domovima. Kako Radoš kaže nije poanta u tom što je tura duga 47km i ima 3600metara visinske razlike, nego što je teren uistinu opasan. Da je teren bar malo ljepši išlo bi to još znatno brže i ne bi bilo zbog silnih ferata opasnosti po život.
Krenuo sam s Wurzeralm parkiralista iz Spital am Pyrn i popeo se cestom do skretanja na planinski put na Bosruck. Išao sam u početku laganije imajući stalno na umu kako sam uvijek uspijevao, nikada nisam razočarao ni sebe ni one koji me prate i za mene navijaju. Ne smijem se precijeniti jer mnogo ih se prije mene precijenilo i odustajali su. Moja želja je biti prvi koji će to savladati. Išao sam dok je vidljivost bila dobra i počeo sam nakon nekoliko vremena stizati prve planinare koji su taj dan išli samo na Bosruck i natrag. Dok sam ih prestizao gunđali su u sebi, ali i naglas: “Ovaj negdje žuri, ovaj hoće za ručak biti ponovno doma“.
Po njihovom išao sam prebrzo, ali ja sam išao po svome osjećaju za brzinu, jer sebe najbolje poznajem. S nekim ozbiljnijim planinarima sam zastajao kako bih im objasnio na kojem sam zadatku i oni su me uistinu razumjeli, uz komentar kako sam veliki komad zagrizao.
„Ako uspiješ bit ćeš prvi koji je savladao taj put u tom vremenu, mnogi su odustajali…“ponavljali su poznatu priču i većina njih imala je neka iskustva s ovih planina, što je meni samo povećavalo adrenalin. Na toj trasi ima 5 ferata, prve tri su na silazu s Bosruck-a, one su sa sajlama i kategorije su 1,2,3 i A,B,C jer nisu skupa. Ja sam sve to prešao bez osiguranja, bez kacige i bez ikakve dodatne opreme koja bi mi stvarala dodatnu težinu, dok sam u ruksaku nosio samo malenu prvu pomoć, lampu na čelo, 2 litra vode, s elektrolite 3 BCAA gela, 3 kofeinska gela, 3 banane i mobitel kojim sam snimao samo križeve pored kojih sam vozio na svojoj trasi.
Kad sam se spustio s Bosruck-a do Bosruckhütte tada sam napravio prvu i jedinu pauzu taj dan. Pojeo sam bananu i uzeo gel te napunio ponovno spremnik s vodom jer odatle dalje više nema nigdje mogućnosti naliti vodu. Dok sam punio vodu vidio sam kako se uspinje dobro spreman planinski trkač. Samo zakopčam ruksak i odmah za njim. Nakon nekoliko metara sam shvatio da i on trči na Groß Pyhrgas.
Prema oštrom usponu uz Pyhrgas primakao sam mu se blizu, nisam ga više držao na 20 metara razmaka, već samo na 1 metar i puhao sam mu za vratom iako sam ja tu imao već prijeđenih 20 kilometara i gotovo 2000 visinskih metara u nogama. On se odjednom okrenuo i rekao: „Prođi, idi ti prvi!“. Ja sam prešao i pojačao tempo, a on je trčao iza mene vremenski možda oko pola sata, zatim je razmak postajao sve veći i veći, a on mi je doviknuo: „Momak, sretno neka ti je, budi ponosan na sebe, ja imam 150 penjanja svake godine još me nitko nije prešao, ispraznio si me, priznajem!“
Ja sam se na to nasmijao i rekao mu odakle idem, gdje mi je cilj i dodao sam mu ako će mi obećati da će me pratiti preostalo vrijeme preko Pyhrgas-a na drugu stranu na Scheiblingstein sačekat ću ga. Rekao mi je samo: „Du bist nicht ganz dicht“ (Ti nisi dobro dihtovan).
Ja sam produžio dalje, a on je zaostajao sve više i više. Kad sam se popeo na Pyhrgas pojeo sam samo bananu i napio se vode, snimio selfi s križem i krenuo prema najgorem djelu na čitavoj turi, to je ferata iza križa koja vodi „nigdje“, ustvari vodi prema Scheiblingstein-u koja nije registrirana, nije označena i nema nikakvih osiguranja ni znakova, a na mjestima je čak uža od pola metra. Tu imate osjećaj kao da hodate po zraku, kao da lebdite na vjetru kao orao. Lijevo i desno provalija po više stotina metara. Kad sam krenu prema dolje odozdo je išao jedan onako stariji gospodin i pita me: „Mladiću gdje si krenuo?“ Kratko mu kažem moju viziju i put na koji sam krenuo, a on mi reče: “Mladiću, odozdo se ovamo gore može izići tko nema problema s mantanjem i strahom od visine. Planinarim 40 godina i još nisam nikad ni vidio ni čuo da je netko ovuda silazio, pa ne znam, čuvaj se i sretno!“
Odgovori sam mu: “Hvala gospodine, uvijek u životu postoji prvi put!“
Uz osmijeh sam se nastavio spuštati u brzinom puža dalje, a on je još dodao:“ Ti si vanzemaljac!“ Ohrabren, odmahnuo sam u znak pozdrava i zamakao za ogromnu stijenu.
Kada sam prošao taj najgori dio, tu extremnu pasažu, tek tad sam znao zašto su neki prije mene odustajali i vraćali se ne stigavši do cilja . Ja sam prešao i tu dionicu, jedan dio i puzeći i popeo se na Scheiblingstein, te odmah nakon dodira s križem krenuo sa spuštanjem, jer je rano mrak pao i do Wurzeralm parkirališta u Spitalu je daleko. Nakon toga spustio sam se ponovno u civilizaciju gdje sam brzim tempom trčao prema mojoj startnoj i ciljnoj točki kako bi završio svoju viziju dok se još vidjelo, a sve sam to odradio za 11 sati i uistinu sam sretan zbog tog uspjeha!“, ispričao nam je Ivica Radoš, još uzbuđen i sretan ovim pothvatom, na čemu su mu čestitali brojni prijatelji, posebice planinari.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić/Foto i video: I.R.
