TG Zanimljivosti

FOTO REPORTAŽA IZ ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOGA – GRABOVICA (BiH) »Ovdje svaka kuća ima križ. Koja nema kameni, ima životni«

1.96KPregleda

Najstarije od sedam grobalja grabovičke župe nalazi se na ilirskom lokalitetu Gromili, a pod kamenim križevima, od kojih neki nose natpise na bosančici, vjerojatno leže i ostatci domaćih svećenika glagoljaša
U župu na tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije vjernici dolaze i iz inozemstva, a u zajedništvu ih drže kapelice i groblja
»Poj s ovog svita 1752 miseca 16 velače veseo.« Tim je natpisom, uklesanim bosančicom u jedan od kamenih križeva na groblju Gromili nad Grabovicom, u nebo ispraćen Mate Čule. Nije to nikakav velikan kraja što se stere tik uz jugozapadnu granicu Bosne i Hercegovine; ime će Grabovica možda zazvoniti ljubiteljima športa na spomen legendarnoga atletičara i trenera Ivana Ivančića, a tek će se poznavatelji kulturne povijesti prisjetiti i jednogodišnje grabovičke službe preporoditelja fra Petra Bakule. No Mate Čule ipak je velik jer je u njegovu epitafu sabijeno 2500 godina povijesti jedne od kolijevaka hrvatskoga naroda – naroda koji svoju gorčinu duguje i škrtomu kamenu, no koji svoje veselje ne krati ni nadgrobnomu križu. Upravo nas je golemi križ što se uzdiže nad Gromilom zaveo onamo namjesto k crkvi sv. Ante Padovanskoga na Rovinama u podnožju brda Grabovice. »Nije ni čudo da ste zalutali. Ovdje svaka kuća ima križ. Koja nema kameni, ima životni«, tumači nam župnik Blaž Ivanda dok s muškarcima prije nedjeljne mise ispred crkve raspreda što je nova u mjestu. A nastavit će i nakon mise. Tradicija takva zajedništva već je odavno iščeznula i iz većih župa u Hrvatskoj. Pa ipak…

 Župnik Blaž Ivanda: »Velika je zaprjeka oživljavanju župe nedostatak infrastrukture. Grabovička škola zatvorena je prije nekoliko godina, ukinuti su poštanski uredi u Prisoju i Kazagincu, najbliža je ambulanta u Tomislavgradu… Gotovo sve što nam je važno za svakodnevni život udaljeno je barem 20 minuta vožnje. Ali nedostaje i zanimanja same mjesne zajednice«

Dvostruki život na tromeđi
»Imamo lijepu prirodu: more nedaleko, jezero pred nama, planine u blizini. Crkva obnovljena, župnik dobar… Za odmor i za starost – idealno. Ali za mlade obitelji nije. Nema posla. Ovdje se uglavnom živi od mirovine«, ukratko nam nakon mise život u Grabovici ocrtava župljanka Tonka Gadža (57). »Ovo vam je mala sredina u kojoj su troškovi života jednaki kao u velikom gradu«, domeće spontano Smilja Matić (64). Kao i velik dio stanovnika buškoblatskoga kraja u proteklih 60 godina, obje su svoj radni vijek provele u inozemstvu: Smilja Matić u Austriji, a Tonka Gadža u Švicarskoj. No potonja se u svoj kraj sa suprugom odlučila vratiti i prije mirovine. »Tko bi dočekao mirovinu? Ovdje sam među svojim ljudima, u svojoj zemlji. Ni dvije godine nakon povratka nisam se poželjela Švicarske. Mnogi su još ondje jer moraju od nečega živjeti. No ima ih koji su i ovdje uspjeli ni od čega napraviti nešto.«

Kapelica na Malom groblju u Grabovici

»More nedaleko, jezero pred nama, planine u blizini. Crkva obnovljena, župnik dobar… Za odmor i za starost – idealno. Ali za mlade obitelji nije«
Dovoljno je razmijeniti tek koju rečenicu i s ostalim mještanima da se potvrdi da župa Grabovica živi svojevrstan dvostruki život. Uz one koji su »tu«, mnogo ih je, kako kažu, »na strani«: u Splitu i Kaštelima, Zagrebu i Bjelovaru, Đakovu i Osijeku – inozemstvo da se i ne spomene. Rodno im Buško blato neki pohode vikendom, mnogi za ljetne praznike, a najbrojniji – nikada. No kako je do toga došlo u kraju toliko prirodno ljupku i povijesno znamenitu? Razloga tomu nije naći u dalekom dobu ratova Ilira i Rimljana, čija groblja i gradine i danas rese Grabovicu, pa ni u zulumćenju srednjovjekovnih Turaka ni u prividnom oslobođenju pod Austro-Ugarskom. Grabovicu su, kao i ostatak Tropolja – kraja na tromeđi Dalmacije, Bosne i Hercegovine, za koji se već uobičajilo reći da predstavlja ono »i« u BiH – načeli pokolji svjetskih ratova i dotukle ekonomske zablude komunizma. S izgradnjom Buškoga jezera 1974. uz plodnu je zemlju u nepovrat otišao i velik dio stanovništva, a ostatke ostataka nije mimoišao ni rat devedesetih. No stanovnici danas ipak biju drukčije bitke.

Duhovna zvanja starija i od župe

Duhovna povijest Grabovice započinje s domaćim svećenicima glagoljašima koji su služili narodu u ime župnika iz Vidoša, a nakon osamostaljivanja pastoralnu su skrb preuzela braća franjevci. Tako je prvi kapelan samostalne kapelanije bio fra Franjo Ivekić, a župnu je crkvu 1917. dovršio fra Stanko Kraljević. Od 1932., kada je župu preuzeo Ilija Rezo, Grabovicom upravljaju dijecezanski svećenici. Iz župe su i prije njezina osamostaljenja potekla brojna duhovna zvanja, a do danas je dala više od 30 svećenika i redovnika te oko 25 časnih sestara. Među njima se ističe s. Lukrecija Mamić, misionarka iz družbe Službenica milosrđa koja je 2011. ubijena tijekom službe u Burundiju.

Nadu bude digitalni nomadi, a gase prazne klupe

»Puno je lakše odavde otići nego ovdje ostati jer nema nikakve sigurnosti. Posao danas jest, sutra nije; raditi se može, no ne i zaraditi. Plaće su u trgovinama 600 – 700 maraka, u školstvu možda 1000. A vani posla ima napretek«, pojašnjava Mladen Šarić (50) iz Bukove Gore. Razlog za nadu ipak prepoznaje i u – pandemiji. »Pandemijska nam je kriza pokazala da se danas može živjeti i raditi bez urbane sredine. Tako odnedavno postoji plan da se u Grabovicu nasele ‘digitalni nomadi’, koji bi jedan dio godine radili ovdje. No što će od toga biti, malo ovisi o nama.« I dok su gospodarski problemi uvelike izvan njihova domašaja, grabovički župljani svoju vjersku baštinu ne daju zapustiti. Tako su župnu crkvu 2015. obnovili izvana i iznutra, a izgrađena je i nova župna kuća te veliko parkiralište. »Gdje god bili, ovdje ili vani, čeznemo održati ono što je zajedničko, a to su naše crkve i naših sedam grobalja. Rijetko ćete gdje naći da su sva groblja i sve kapelice obnovljene kao u nas. Nažalost, čak i stvari koje se tiču našega svakodnevnoga zajedništva mladi samo ‘odrađuju’«, zaključuje Šarić.

Oltarna slika akademskoga slikara Bože Drmića prikazuje Kristovo uskrsnuće

Mladih u župi doista nije mnogo. Župni vjeronauk pohađa 27 djece iz svih devet razreda osnovne škole, a područna škola u Kazagincu ima samo 44 učenika. Golema je to razlika u odnosu na negdašnje doba, svjedoči nam župljanin Ante Drmić (69) iz Dobrića. »Sa mnom je u prvi razred išlo 72 djece. Po četvero nas je u klupi sjedilo pa se jedva moglo i pisati. Sada su razredi po dvoje ili troje. Dokle će to ministarstvo dopuštati, tko zna.« Mali brojevi ipak nisu zaprjeka da se nešto pokrene u župi. »S dolaskom novoga župnika uvelike smo napredovali u organizaciji i izgradnji, ali i pastoralu. Obnovio se župni zbor, aktivirala se ministrantska grupa i čitači, a pokrenuta je i župna internetska stranica. Usto, župnik je sam obučio već tri generacije mladih sviranju orgulja te sada imamo nekoliko sviračica koje mogu pratiti misna slavlja«, govori nam vjeroučiteljica Kaja Beljan (49) iz Dobrića, koja u župniku prepoznaje vrsna animatora, ali i vrijedna radnika. »Kad ljudi vide rad koji daje rezultate, onda i u svaku sljedeću akciju idu s većim srcem«, dodaje sugovornica.

Prije i nakon nedjeljne mise običaj je da se pred grabovičkom crkvom na razgovor okupi muški dio župe

I dalje svečano, ali s manje običaja
Dok mlađi župljani pripovijedaju kako su proslave župnoga zaštitnika i danas svečane – trodnevnice za sv. Antu, naime, okupljaju i naseljene i odseljene, ali i vjernike susjednih župa – stariji svjedoče kako su glavni običaji povezani s tim slavljem iščeznuli. »Za sv. Antu prije je bilo puno više svijeta, a nakon svečane mise bio bi i ‘dernek’ na kojem bi se upoznavali mladići i djevojke. Svi bismo iz obitelji donijeli svoju hranu, okupili se ukrug pod kakvim drvetom nasred ledine i zajedno blagovali«, opisuje običaj »užinara« Stipe Beljan (78) iz Dobrića.
Marija Mamić (12) iz Korita: »Nakon školovanja svakako bih voljela ostati ovdje. Osim društva, privlači me i ljepota prirode u našoj okolici, ali i opuštenost«

Više ih je u iseljeništvu nego na ognjištu

Tužnu, ali točnu sliku Grabovičke župe daje podatak da se oko 7 puta više obitelji odselilo u Hrvatsku i inozemstvo nego što ih je preostalo u župi. »Otkad je voda sedamdesetih došla u polje, ljudi su se počeli raseljavati. Krštenja bude kroz godinu tako malo da bi župnik mogao i zaboraviti krstiti. Vjenčanja je više, ali kako se mladi vjenčaju, tako i odu odavde«, objašnjava Pere Kovač (77) iz Bukove Gore.

Malo potrebitih, ali mnogo potreba

Zanimljivo je da te »akcije« nisu humanitarnoga karaktera. »Kada sam tek došao u župu 2015., tražio sam da mi vjernici navedu potrebite u župi. Rekli su mi da takvih ljudi nema! Nekoć su ljudi odavde odlazili zbog siromaštva; danas se više i nema tko odseliti«, objašnjava župnik sa žaljenjem koje nije teško shvatiti posjeti li se župu o blagdanu njezina zaštitnika. »Dok se čovjek ljeti u Dalmaciji kuha, ovdje su ljeta ugodno svježa. Zime su nešto oštrije, no jezerski je ambijent zato jedinstveno lijep.« Ambijent Buška jezera jednim je od pokretača razvoja vjenčanoga turizma u poznatom grabovičkom ekoselu. No predstavlja li jezero mještanima nešto više od lijepa vidika? »Od nas iz župe nitko ne ide ni u ribu ni na kupanje. No dođu iz Zenice i Sanskoga Mosta, sjednu pa pecaju«, tumači Ante Drmić.

»Gdje god bili, ovdje ili vani, čeznemo održati ono što je zajedničko, a to su naše crkve i naših sedam grobalja«
»A onda se i čude što nema nikakva sadržaja u blizini. Primjerice, na plaži nema kafića pa posjetitelji nemaju gdje ni sladoled kupiti«, nastavlja Ivana Mamić (42) iz Korita.

Ni pedeset godina nakon nastanka Buška jezera Grabovica se, čini se, sa svojim vodenim susjedom još nije srodila. A još su svježe i rane koje joj je potapanje nanijelo: njezini su žitelji i dalje i kod kuće i »na strani« te je njihov žitak ili inozemna mirovina ili škrta djedovina. Pa ni žiće buškoblatskoga kraja ne mimoilaze sve češća politička razračunavanja u Bosni i Hercegovini, kakva redovito prizivaju ili prikrivaju gospodarsku nemoć. No tko je nemoćan, nije stoga i jalov. Svjedoči o tome višestoljetna povijest grabovičkih duhovnih zvanja; svjedoče o tome i karmelićani koji su se 2006. nastanili baš na području Grabovice. No svjedoči i samo naizgled nijema baština. Na slici koju je akademski slikar Bože Drmić 1984. napravio za glavni oltar u Grabovici nije sv. Antun Padovanski, nego uskrsnuli Krist iza čijega zanesenoga lica blista – križ. Nenametljiv je to, ali znakovit produžetak križa Mate Čule; križa koji podsjeća odakle nakon sve gorčine odlazaka i povrataka u Grabovicu može doći – veselje.

Župnu crkvu sv. Ante podigli su franjevci 1917., a obnovili župljani 2015.

Župa sv. Ante Padovanskoga – Grabovica (BiH)
Župa sv. Ante u Grabovici, smještena na obroncima istoimenoga brda što se uzdiže između Buška blata i Duvanjskoga polja, ustanovljena je kao samostalna kapelanija 1828. i podignuta na razinu župe 1838. Od 1881. pripada Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, a danas obuhvaća pet naselja općine Tomislavgrad – Grabovicu, Dobriće, Korita, Zidine i Bukovu Goru – u čijih 153 kućanstva žive 334 stanovnika. U Grabovici je 2021. kršteno šest, a pokopano 27 župljana, a uz šestero krizmanika i troje prvopričesnika zabilježeno je i 10 novih bračnih parova, piše Luka Tripalo u Glasu koncila

www.tomislavnews.com/Glas koncila