Ako uopće ima smisla čestitati Praznik rada u zemlji u kojoj pola milijuna radno sposobnih ljudi nije zaposlena, nije ostvarila temeljno ljudsko pravo-pravo na rad i dostojanstven život od tog rada, ali i dostojanstvenu starost?
Pa ipak, budući da 1. svibanj neumitno stiže svake godine, točno 1. maja(!), pa vi radili ili ne radili, bili zaposleni, nezaposleni, besposleni…
Ako ste zaposleni, imate radno mjesto, mjesečnu plaću, topli obrok, regres, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade, vi ste srećković, jer raditi u državnim, entitetskim, županijskim i općinskim institucijama, ili javnim poduzećima, dakle na proračunima ili taksama, koje pune oni što stvarno rade, svaki dan, jer ovi gore spomenute radi svaki drugi dan u godini, a možda ni toliko, jer: može im se, hoće im se, mi smo ih birali, ovo se odnosi samo na političare, koje smo mi birali, na izborima, koje smo zaokruživali na izbornim listama, koji su nam obećavali život dostojan čovjeka, ostvarenja prava na rad i na dostojan život od toga rada. I to ne maloj skupini, nego većini, a zašto ne i svima, pa svi ljudi se rađaju jednaki i trebali bi imati ista, barem temeljna ljudska prava: na slobodu, dostojanstven život koji će ostvariti kroz rad svojih ruku i svoga uma.
Ali…ali…ali…u B i H, a nije mnogo bolje ni u okruženju, pravo na rad i dostojanstven život je za većinu neostvareni san, nekima i cijeli život. A veliki broj i onih koji ostvare pravo na rad, ne primaju plaću za taj rad (Pa ne možeš i raditi i plaću primati, previše je to, ironiziranju nezaposleni!). A što tek reći o onima koji su bili zaposleni, koji su radili i odradili cijeli radni staž ili na neki drugi način stekli uvjete za mirovinu, dakle umirovljenicima, pa većina njih od te mirovine ne mogu svako jutro kupiti ni kruh i mlijeko, i uz to platiti režije.
„Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmoro je radnika osuđeno na smrt.“
Sreća je u toj nesreći da mnogi mladi, sposobni, čak i visokoobrazovani, iseljavaju, idu baš „trbuhom za kruhom“, kako bi prehranili svoju obitelj, koja je, uglavnom s njima, osim starih roditelja, koje moraju uzdržavati. A oni koji ne mogu iseliti, otići s rodnog ognjišta, njih, nu apsurda, hrane njihovi stari roditelji, od mirovine zarađene u nekim drugim ili trećim zemljama svijeta.
A političari, pa oni su izabrani, njih smo izabrali, da rade za sebe, svoje bližnje, i da rade sve po vlastitom izboru! Zato se i bore za sva druga prava, samo ne za temeljna, ljudska prava: pravo na dostojanstven život svakog čovjeka.
Pa ipak, ti mali, obični, siromašni i ugroženi ljudi se ne bune, jer im je utjeran strah u kosti u nedavnom ratu (Samo da rata ne bude!), životare, trpe i šute i danas će, kao i svake godine, negdje uz rijeku, u planini, okupiti se i slaviti Praznik rada, iako odavno ne znaju što je praznik!
{gallery}maj-potok{/gallery}
A što je s radničkim pravima?
Kakvim radničkim pravima kada je sve manje radnika, a ono što ih ima sretni su da rade, pognute glave, ne pitajući za prava!
A političke elite, e oni će negdje, skriveni od pogleda gladnog naroda, roštiljati, vrtiti janjce, a baš ih briga za „ovce“, neka bleje!
E pa, ipak, sretan svima Prvi svibanj- maj, uz ove fotografije izvora-potoka, koji bezbrižno žubori kroz vrtove kraljevskog grada, a motike su danas na kupanju!
NAPOMENA: Tijekom dana, ako nam stignu lijepše i veselije fotografije i vijesti s duvanjskog izletišta Kologaj-Seget, gdje se, po tradiciji „izletuje“ za 1. svibanj, objavit ćemo!
www.tomislavnews.com
