Draga Mare, pišeš da si ljuta što sam te u prošlom pismu podsjetila na naše božićne specijalitete i da si ih sanjala, ali da ne možeš doći za Božić, jer se i tvoja obitelj okuplja: tvoja i Stipina djeca i njihova djeca, pa djeca iz tvoja još dva braka, pa Stipina iz drugih brakova, pa djeca i unuci iz bivših brakova vaših partnera…? Pišeš 123 vas ima i svi će biti u tvojoj vili. I još se mi hvalimo da smo imale brojne obitelji! Ma, uvijek je tvoja mater govorila “Ajde, di smo mi, di je Amerika!”
Ovo ti pišem na Badnjicu, a selom se širi miris pržene pastrve i kuhanog bakalara. Vidiš dokle smo i mi došli: postimo, pa se gostimo, i te kako! Sjećaš se kako je propovijedao naš dragi fra Šolje: ne ide grijeh u usta, nego iz usta! Ako postimo da to bude o kruhu i vodi, a taj dan meso i mrs odnesemo sirotinji. E, davno je to bilo. Sjećaš se onog Badnjeg dana kada smo svi u kući sušili, što je značilo samo jednom dnevno jeli posnu hranu. Pa mi u podne navalili na dva tri kruha i lonac krumpira. Banuo na vrata duvandžija, pa smo mu objasnili da taj dan sušimo, a on će: “E, vala, i sušite i palite”!
Da ti opišem blagdansko ozračje kod nas: pa ja mislim da je slično kao i kod vas: u kućama okićene jelke, sa svakog prozora bliješte svjećice, svaka ulica( da, ulice i u našem mjestu!) iskićena, svijetle lampice po drveću, banderama, krovovima…Kladim se da ti je odmah pala napamet ganga od prije 50 godina: »Naše selo sijalice krase, noću gore, po danu se gase!». To smo pjevale kada nam je stigla struja u selo, a da vidiš sada…
Moram te podsjetiti na badnje običaje u vrijeme naše mladosti. Znam da ti nisi zaboravila, ali možda ti djeca i unuci pročitaju, pa te štogod priupitaju.
Sjećaš se kako bi na Badnjak tijekom dana trebalo, a to su obično radile ćaće, pripremiti badnjake (cjepanice-okrugla drva na koje se ureže križ) koje će uvečer staviti u vatru, te pripremi vreću slame koja će se prostrti po podu. Kad padne mrak domaćin bi ulazio u prostoriju gdje se sjedilo i pozdravio: ” Na dobro vam došla Badnja večer “, a ukućani bi odgovorili: ” I s tobom Bog dao zajedno”.
Nakon loženja badnjaka na vatru i prostiranja slame po sobi, domaćin bi uzimao pogaču posebno pečenu za Badnjicu i odlazio u štalu, ustvari ovčaricu, a s njim bi išli i ostali članovi obitelji. Najčešće bi bio, sjećaš se, snijeg do koljena pa se moralo proprtiti do ovaca. Netko od čeljadi bi ponio u štalu bukaru vina i voštanu svijeću. Kad se svi saberu u štali, domaćin upali svijeću i počne glasno moliti Boga, a ostali s njim. Molilo su Očenaš, Zdravo Mariju i Slava Ocu, ali najčešće samo Vjerovanje. Zahvaljuje se Bogu za darovano blago, za zdravlje blaga, te za slogu i ljubav u obitelji. Kad završi molitva, domaćin uzima u ruke pogaču i stavlja među ovce, a koja prva zagrize (obično je to Zvonar ili Zvonarica-koji nose zvono, predvode stado), njoj se daje i malo vina, te voskom od upaljene svijeće stavlja znak križa. Kad i taj obred bude završen, onda se daje svim ovcama da zagrizaju pogaču, ali i svi koji su došli rukom odlome jedan komad sebi i jest će ga za večeru.
Po povratku u kuću zajednički se pivala Božićna pisma: ” U sve vrime godišća”. Nakon toga se sjedalo za stol, za večeru, posnu.
Onda bi se čekala ponoć ići na polnoćku, obično stariji, jer crkva je bila daleko da bi djeca pješačila. Dok su stariji na polnoćki, djeca bi se igrala po slami, koji je to bio gušt!
Ujutro na Božić krenuli bi čestitari od kuće do kuće, a po ulasku u kuću pozdravili bi riječima: ” Na dobro vam došo Božić i porođenje Isusovo”, na što bi ukućani odgovorili: “I s tobom Bog dao zajedno”, prvi obilazak je do ručka. Za ručak se pale tri svijeće , a svijeće se gase poslije ručka uz molitvu Vjerovanja i kruhom koje se namoči u vino. Ako bi se od tri svijeće koje gore u božićnoj pšenici jedna za vrijeme ručka ugasila (slučajno!) govorilo se kako će netko u toj kući umrijeti, a stariji bi, sada znam, sa strahom govorili: “Bože uzmi ti mene, jednako sam za onoga svita”.
To je samo kratko podsjećanje, da ne ulazimo u detalje, dugo je, znam da si i ti u gužvi. A danas, draga moja Mare, kakva slama po kuhinji?! Slame nema, a da i ima-ne može slama po tepisima! Malo je onih koji imaju štalu-ovčaricu, pa se na Badnju večer i ne ide među blago. Doduše, ima nekoliko obitelji koje imaju farme ovaca, ali to je nešto sasvim drugo. I naša djeca sada krave i ovce vide , uglavnom, na televiziji!? Je, eno naš fratar u crkvenom dvorištu napravio štalicu pa vodimo djecu i unuke pokazati im žive životinje.
Jesam, ispovjedila sam se i to u- Međugorju. U našoj crkvi ne možeš doći na red-malo fratara, a puno grješnika! Osim toga, ja osobno poznajem sve naše fratre, pa mi nekako neugodno pred njima priznati neke svoje grijehe. Ti me razumiješ, neke tajne ne smiješ ni miloj majci reći!
Novac što si poslala odnijela sam onim siromašnima, jer da nije njih tko zna bi li i sunce grijalo. Zahvaljuju i mole za zdravlje i tebi i meni. Na dobro vam došla Badnja večer, čestit i blagoslovljen Božić tebi i tvojima i svim našima preko oceana, ali i svim našima koji nisu uspjeli doći u zavičaj za Božićne blagdane, a znam da su željeli!
Ljubi te tvoja Anđa
www.tomislavnews.com/ Objavljeno u kolumni u Večernjaku 2004. godine, a i u nedavno objavljenoj knjizi: “Pisme i pisma” Ljube Đikić