A kad se udaš, eh, nemoj misliti da si se kutarisala maajkinog terora. Majka je najizdržljiviji lik iz video-igrice kojeg se ne može pobijediti
PIŠE : Martina Mlinarević Sopta/FB
Ako si sin – majka je centralna statua tvog života. Dok te ima. I tebe i života dok ima. Jer majke čak i kad ne bude, ona ti i dalje to jeste. Istinski smisao i nemjerljiva brižnost. Ona koja te čitav život pokrivala jorganom kad ti spadne u noći, pokrivala pred sranjima koje si izvodio, pred ćaćinom ljutnjom, koja je štedjela pare za sve tvoje gluposti i svaki tvoj loš potez u njezinim strpljivim očima imao je opravdanje, svako tvoje kašnjenje imalo je logičan zaključak, svaka tvoja budalaština bila je samo obol tvoje “šarmantne osobnosti”. Svaki tvoj dobar potez činio ju je zato najponosnijom, toliko da bi nosila blesavi osmijeh na licu kao jedini nakit. Eto tako si sijao na njoj i u njoj. Mogao si dakle uraditi šta ti se ćefne, ali materino vanzemaljsko zadovoljstvo prilikom samog pogleda na to jedinstveno biće zvano „sin“ ničim se ne mijenja. Majka koja ima sina blješti kao da je dobila Nobela, samo od te funkcije. Naravno, nijedna cura na ovom svijetu nije dovoljno dobra da ko štafetu naslijedi njezinog Nobela.
Ako si kćerka – majka je moron što je u braku s onim predivnim čovjekom koji se zove ćaća. Njezino je da te pila od rođenja. Najgrlatije svađe ovog svijeta upražnjavaju se između mama i kćerki. Sve joj živo smeta. I u koliko se budiš, i gdje izlaziš, i do koliko ostaješ, i šta oblačiš, i s kim hodaš, u kog se zaljubiš, i šta ćeš studirati, i šta raditi, kako ne znaš kuhati, misliš li da će te itko takvu oženiti, a sve završi općepoznatom kuknjavom što nisi bona mogla biti kao – „random netko iz komšiluka“.
A kad se udaš, eh, nemoj misliti da si se kutarisala maajkinog terora. Majka je najizdržljiviji lik iz video-igrice kojeg se ne može pobijediti. Skenirat će ti prozore, podove, tražiti nepostojeće mrlje, preorganizirat će tvoj štrik za veš čim bane na vrata i opet će naći milijun i jednu manu u načinu na koji vodiš taj samo svoj, novi život. Nemoj sad likovati i u bradu sebi govoriti da ćeš ti otići prekooceanski daleko. Ništa su oceani i kilometri za mater. Sjest će ona u prvi avion samo da vidi kako su ti ormari složeni i utrpaš li potkošulju u gaćice kad zapuše. I već će za dva dana tvojim finim, zapadnjačkim haustorom mirisati sarma.
Sve je to tako, da. Ali onda narasteš. Iznenada. I imaš oko trideset recimo. I shvatiš da nema prijatelja na ovom svijetu kojima se može duša isplakati kao materi. I skontaš da te je driblala samo radi toga da od tebe napravi poštenog insana. Onog koji će rađati sinove i kćerke. I znati ih učiti vrijednostima života. Shvatiš da nema ljepše stvari nego se ispričati s mamom. Naravno, još uvijek se svađate, ovaj put u trećoj brzini, čisto da ostanete u formi. Ali to više nema okus napornog popovanja, nego familijarne simpatičnosti. Jezikare ste one najbolje, s puno smijeha.
Shvatiš da poslije svakog užasa, slomljenog srca, bola i gubitka, postoji jedno mjesto na svijetu gdje sve prolazi – materin kauč. Tamo gdje dotrčeš kad ti je teško, pa bauljaš u pidžami u podne i sve ti je dozvoljeno. Da, kad narasteš, mater ti nekako sve dozvoljava. Valjda starenjem dolazi i razumijevanje oko prolaznosti nemilosrdnog vremena, a i očito je da postaje zadovoljna s onim što je postalo od tebe. Vidiš krajičkom oka kako se nekad čak i ponosi. Nije to onako kao s bratom, kad je ponos sam po sebi podrazumijevajuć’.
Nego više onaj prešutni, duboki ponos. Kad je svjesna što je potrebno da se izgradi žena i jasno vidi da je to od tebe načinjeno. Tada već zna da nema ni u jednom komšiluku nekoga tko ti je ravan, ali ne pizdi zbog toga. Sretna je što si na svoju ruku. I što može biti blizu da gleda sve tvoje životne uspjehe i padove. Ali i neuspjela jela. Jer sve si to ti. I da je drugačije, ne bi valjalo.
/Sretan Majčin dan, vi velike žene, koje ste podigle ovaj svijet./
