TEBI DUGUJEM PJESNIKA
Kako da vratiš ono što nisi neuzela.
Tebi sam, iako tražila nisi, potekao u rijeci emocija, ostavši zjapiti kao prazan ponor u kog se ulih sav.
Dvadeset godina razum potura istu misao : Zaboravi !
Srce se usprotivljuje šapućući: Nikad …. nikada…
Svaki dan iznova rastjerujem ovu maglu
,otapam mraz, čekajući prančiok svoj.
Nisi nikad bila najljepša.
Nisi nikad bila najpametnija.
Nikad najbolji izbor.
Pa šta.
Transplantiraj mi srce sa očima, i mozgom, ili se konačno prestani iščuđavati.
Ako ljudi dođu da bi mogli jednom otići, zašto onda svojim dolaskom čekaš da odem ja.
Već predugo ne pišem ništa.
To stanje neprirodnije je od ovog proljeća u siječnju.
U ovoj gomili nevažnih ljudi, koje možda i poznajem, osjećam se kao kap ulja na vodi.
Sjedim za šankom i pišem dok se smjenjuju gosti oko mene, koje registriram tek kad zalupe vratima na ulasku ili izlasku.
Sve svoje bitke sa svijetom odavno sam izvojevao ali kako poraziti Don Kihota u sebi.
Kad o tebi razmišljam ne mogu se oteti prokletoj ironiji, jer tebi sam, samo tebi pjevušio ” Pišonju i Žugu”, tebi zabranjenoj, tebi sam poklonio svoj najdraži dupli CD, Azrinu ” Zadovoljštinu” i ostao bez originala.
Sad hodam kopirajući samog sebe.
Ne htijući živim poeziju .
U životu imam tri duga.
Svevišnjem dugujem duh.
Ljubav dugujem svojoj ženi.
Tebi dugujem pjesnika.
Ante M. Vabec
www.tomislavnews.com
