Stara, rekao bi čovjek senilna, ali me je dobro zeznula. Potpisao sam da ću je uzdržavati i osigurati dostojan život, ali ovo nisam očekivao, izgubio sam nadu, došlo je dotle da razmišljam: ili ona ili ja?!
Rođen sam u Hercegovini, u siromašnoj i poštenoj obitelji, ali sam uspio u Zagrebu završiti fakultet, oženiti Zagrepčanku i dobiti posao u jednoj srednjoj školi. Supruga mi nije radila, pa smo nekako sračunali da barem rodimo i odgojimo djecu dok smo podstanari, nekako ćemo se pripatit, a kad djeca malo poodrastu supruga će se zaposlit, uzet ćemo kredit, kupiti stan i polako.
Moji u Hercegovini su nam slali krumpire, zelje, salatu, voće, nerijetko i meso, i pravo da ti kaže, susjedo, moglo se. Kad mi je majka umrla, a i ova sad tvrđa granica, nestade namirnica iz Hercegovine, a dođe i ova kriza, žena nikako naći posla, troje djece, stisnulo sa svih strana.
Tješili smo se svojim poštenjem i vjerom u Boga i njegovo proviđenje, ali se oduljila kriza u mojoj obitelji.
A jednoga dana žena me dočeka s proviđenjem, kako je ona rekla. Konačno smo dočekali. Kao, danas ju je nazvala neka daljnja, stara tetka, nikad se nije udavala, profesorica u mirovini, a još bila i prevoditeljica i pisala neke ljubavne romane…Razvukla supruga priču o teti, pa ja nikako dočekat kakve veze to ima s nama.
Ima. E ta teta ima veliki, četverosobni stan u središtu Zagreba, ona je sama u stanu, ima ona mirovinu koja nije Bog zna što, ali stan ne želi ni prodati ni zamijeniti za manji. Ona je cijeli život živjela skromno, a sada joj je želja ostaviti taj stan nekomu koga zna, nekoj čestitoj obitelji, a od neke rođakinje je saznala da je to upravo naša obitelj.
To se traži, skoro sam viknuo od oduševljenja. Teti je 85 godina, neće dugo, a mi ćemo je paziti i osigurati joj dostojnu starost. Pa koliko plaćamo kiriju, možemo uzdržavat tetu, ima ona i mirovinu, a veliki stan, naš san, je tu.
Nije dugo trebalo da posjetimo tetu, uvjerimo se da je istina sve što je rekla preko telefona i začas napravilo ugovor. Ukratko: mi teti osiguravamo dostojnu starost, živimo u njezinom stanu, a nakon njezine smrti stan je naš. Što bi drugo čovjek poželio!
Još kad smo vidjeli kako je teta na prikleci, kako mi to u Hercegovini kažemo, mršava, doduše još vitalna, iako je rijetko iz kuće izlazila, jedina zabava i razonoda su joj bile knjige i ponekad televizija. Još kada smo vidjeli da se može odvojiti od nas, da ima posebna soba i kupatilo, ma idealno. Može teta izvoljevati što god želi, sve ćemo joj ispuniti, računajući što to ima izvoljevati u tim godinama.
Izdržat ćemo, jer godine su to, da je Bog na dlanu drži ne može još pet godine, a mi možemo to izdržat…
I naravno, požurili smo potpisati ugovor, dok se teta ne predomisli, gledajući nas kako smo sretni!
I proslavili smo to, na tetino inzistiranje…Počeli smo novi život, u svom stanu i sa svojom tetom, i nije bilo problema prvi mjesec, djecu su tetu zavoljela, ona njih…
E, nismo se dugo radovali…
Nakon samo mjesec dana evo ti tete s molbom da joj kupimo grobnicu na Mirogoju. Pola će ona platit, a pola mi, neka dignemo kredit, možemo ga vraćat jer ne plaćamo kiriju. Dobro, kad je grobnica u pitanju, sigurno teta sluti kraj…
Čim smo joj kupili grobnicu, evo ti je: ona je upisala teretanu i fitnes, pa mogu li je ja vozit dva puta tjedno. Ne moram kad je lijepo vrijeme, ali kad je kiša…Ona će to plaćat i tako mirovinu nema u što trošit, mi plaćamo režije i hranu.
Kakav sad fitnes, teretana, Božje ti žabe, što je ovo, pitam suprugu. Ništa, kaže ona, valjda i to spada u dostojnu starost. Dobro!
Nije prošlo malo evo ti babetine: da nema ne smeta u stanu , ona je s društvom iz teretane dogovorila proslavu 87. rođendana u nekoj birtiji, zove i nas, samo bez djece. I da joj mi, kao rođendanski dar, uplatimo deset dana u prestižnom hotelu u Dubrovniku, ona bi povela još jednu prijateljicu, pardon, prijatelja, da se ne osjeća usamljeno. Prije toga bi otišla kod kozmetičarke, pa kad se vrati, ako joj se dadne, mogla bi i kod estetskog kirurga???!
Sve smo to preživjeli, jer-veliki je stan u pitanju, međutim, ali, ali, ali…
Babetina, pardon, profesorica, dama u najboljim godinama, tako se predstavlja, živnula, povratila joj se mladost, ne druga, nego njoj, možda peta, ali se dotjerala i uživa u životu, dostojanstveno: vedra je, nasmijana, raspoložena, redovito vježba pred otvorenim prozorom, šeta, ide na fitnes, jogu, u teretanu, na rođendane, u planine, ne možeš je stignut, osim kad joj ponestane novca ili je treba negdje prevesti.
Kad tako ode na dva tri dana, mi prebiremo po njezinim bilješkama, po pričama…I , naravno, da smo otkrili, a nije nam dugo trebalo: babetina, pardon dama u najboljim godinama, živi punim životom, onako kako žive junakinje iz njezinih izmaštanih priča, ali one u srednjim godinama, a našoj dobrotvorki će uskoro 90. Ej, devedeset, a tulumari i uređuje se kao šiparica, čak od mojih djevojčica uzima odjeću, o , Bože moj, svašta ti si stvorio!
I kud da mene baš zapadne, izluđuje me, pa sam u velikoj dvojbi, ne mogu više, pravo da ti kažem, a ne smijem gasno, došlo mi je: ili ja, ili ona?! Samo nemoj da tko čuje, jer svi moji prijatelji, kolege, rodbina, evo ovdje u Hercegovini, gdje sam pobjegao na par dana odmora, od sve čudnijih i luđih zahtjeva lude babe, misle da sam srećković, pa imati stan u centru Zagreba, ej!
