Na današnji dan, ratne 1992. godine, u popodnevnim satima, srpska vojska granatama je zasula središte Tomislavgrada, najviše granata palo je u Ulicu Bega Kopčića, gdje su poginule dvije osobe.
I danas vidljivi tragovi…
Kako smo i obećali, povremeno ćemo donositi dijelove Ratnog dnevnika iz Tomislavgrada, koji je bilježila i najveći dio objavljivala odmah u „VL“ duvanjska novinarka Ljuba Đikić.
Objavljujemo fotografije snimljene jutros u granatiranoj ulici Bega Kopčića, u središtu Tomislavgrada, gdje se još vidi oštećena betonska ograda gdje je pala granata od koje su poginuli majka i sin, Fahrija i Samir Kozarić. Sve kuće u ulici su bile izrešetane, krovovi, stakla na prozorima prsnula…
{gallery}ulica-bega-kopcica{/gallery}
Kuće su, kako se vidi na fotografiji, uglavnom, obnovljene, ali ljudski životi…Taj dan bilo je prestrašno biti u Tomislavgradu…
Donosimo što je zabilježeno u Ratnom dnevniku Lj. Đikić, na današnji dan, prije 23 godine.
UTORAK, 19. svibnja, 1992, godine
Na kupreško-tomislavgradskom bojištu bilo je razmjerno mirno. Na konferenciji za novinare govorili su fra Branimir Musa, voditelj Caritasa u duvanjskom samostanu i predsjednica Crvenog križa Tomislavgrad Adela Škaro. Oboje su kazali da humanitarna pomoć stiže redovito u Tomislavgrad, pa, iako ta općina zbrinjava sada oko 5000 prognanika i izbjeglica, nema straha da će itko u ovomu gradu ogladnjeti.
Na konferenciji se pojavljuje nova ekipa novinara Hrvatske radio televizije: novinari Jozo Ćurić i Vladimir Jurić i snimatelj Goran Šola. Znala sam da je Jozo rodom iz duvanjskog kraja, Jurić je iz Rijeke, a Šola iz našega Prisoja. Gledajući Jozu na televiziji, mislila sam da je ozbiljan čovjek, nekih 40-tak godina, no kada mi je banuo u kuću, tražeći ključeve od kuće gdje je bio smješten mobitel, pomislila sam da me netko došao preplašiti. A kad se predstavio, skinuo kapu, progovorio i kada sam ga prepoznala, prvo što sam pomislila: evo još jednog balavca kojega majka nije mogla zaustaviti u kući!
Prvo sam ga upitala kako ga je majka pustila ovdje gdje se ratuje, tako mladog, a Jozu je povrijedila moja primjedba. Govori da je rođen tu, u Šujici, želi pomoći obrani grada, ne može puškom, ali može glasom, kamerom, izvješćima. Kolege s Hrvatskog radija instalirali su mobitel kod u mojoj kući, u podrumu, uz obvezu svakodnevnog javljanja njihovoj postaji. Naravno, tim mobitelom služe se svi novinari, moram dežurati danonoćno, jer su redovite telefonske linije u gradu prekinute.
U popodnevnim satima Jozo, Vlado i Goran sjede kod mene u kući, pričamo, šalimo se…Pokušavamo pronaći frekvencije Radio Tomislavgrada, koji se prvi put oglasio prošle noći, pa danas malo se čuje, malo ne čuje, ali važno je da je proradio, jer dugo se čekalo…
Vrijeme je prekrasno, toplo, sunčano. Jozo nema mira, hoće odmah ići na bojište. Uzalud ga zaustavljam, nema potreba ići, sve je mirno danas, ali…Oko 17 sati on i Goran odlaze. Vlado, Ivica i ja ostajemo u kući. Ja zovem dr. Josipa Perića, načelnika IPD da pitam događa li se što na ratištu, Vlado i Ivica izlaze iz kuće. Samo što iziđoše, odjeknu snažna eksplozija, zaglušujuća lomljava stakla, pucanje, tresak. Slušalica mi ispade iz ruke. Ivica, gdje je Ivica…Ivicaaa!!!Idem prema vanjskim vratima. Samo što ih otvorim, noge me izdaju, padam, skljokam se na pragu. Granate i dalje padaju, detonacije odjekuju…Polusvjesna čujem zvuk sirene za opću opasnost, pa zavijanje sirene hitne pomoći i prodorne ljudske glasove, krikove plač, strku…
Ne znam koliko je vremena prošlo i što se oko mene događalo. Mrak je, otvaram oči, vidim Ivicu pokraj sebe, drži me za ruku i govori. Što? Počinjem shvaćati: dvije osobe, dvoje naših prvih susjeda je poginulo, Fahra i sin joj Samir-mladić. Vlado i Ivica imali su sreće, geleri su letjeli oko njih, ali ih nisu pogodili, srećom.
Ponovno noć u podrumu, u skloništu, na kojemu više nema stakla na prozoru, a krov kuće je sav izrešetan. U skloništu tuga za poginulim susjedima. Kao u bunilu čujem glas susjede Fahre kako doziva Samira, bilo je kasno, na mjestu je poginuo, a nju je geler pogodio dok je trčala prema njemu. Prestrašno!
U skloništu muk, nitko nema riječi utjehe, ohrabrenja…Ja poslije doživljenog šoka nisam u stanju govoriti, izvješćivati. Čini to Ivica umjesto mene, i za VL i za radio.
Na ovaj ničim izazvan napad srpske vojske po civilnim objektima i civilnom stanovništvu Tomislavgrada, postrojbe HVO su snažno su uzvraćale do kasnih noćnih sati.
SRIJEDA, 20. svibanja, 1992. godine
Jutro u skloništu dočekujem prisebna, a snažne borne od noćas nastavljene su i tijekom jutra. Iz skloništa ne izlazim, ali nemam mira, ne znam kud bih s rukama, sa sobom…Jozo i Vlado zovu Ivicu na teren, na bojište, jer on, kao, zna bolje teren. Ne dam Ivici, plačem, molim, svađam se s Jozom, govorim mu da je lud, da mi se kani djeteta…Oni se smiju mojoj panici i odlaze…Sjedam, nemoćna.
{gallery}ograda-granata{/gallery}
www.tomislavnews.com /Ljuba Đikić/ Fotografije su snimljene u Ulici Bega Kopčića, danas, 19. svibnja, 2015. godine