“Hvaljen Isus i Marija! Zovem se fra Nikola Jurišić. Franjevac sam i svećenik. Rođen sam u Splitu kao treće od osmero djece,a odrastao u Posušju. Obitelj je uvijek bila sretna, nalik svim drugim obiteljima. Redovito su se u kući mogle čuti riječi molitve, majčine opomene kako valja uvijek više moliti i redovito ići na svetu misu, manje se svađati. Sve slično ostalim obiteljima.
U osnovnoj školi se s drugom braćom pridružujem grupi ministranata. Tako sam mogao iz blizine promatrati što se događa na oltaru. Nisam puno toga razumio, ni danas ne razumijem sve, ali sam volio promatrati. Zavolio sam svećenike zbog onoga što čine, ali u to vrijeme nisam bio zauzet mislima kako bih i ja mogao postati fratar i svećenik, poput onih koji su bili predani u mojoj rodnoj župi.
Sjećam se kako su mi bile drage svibanjske i listopadske pobožnosti u staroj crkvi. Uvijek bi mi bilo drago ako bi nas ranije pustili iz škole kako bih mogao otići na krunicu. U to vrijeme sam je sam rijetko molio, ali u te dane bila mi je posebno draga. Još mi je uvijek u sjećanju dan kad sam mami rekao da sam konačno naučio moliti sva otajstva Gospine krunice. Tada to nisam shvaćao, ali sam osjećao, da je Majčin pogled često počivao na meni.
Nedugo nakon toga majka nas je počela voditi sa sobom u Međugorje ili bi ona išla pješice, a mi bi s tatom došli po nju. Za moju obitelj Međugorje je jako važno mjesto jer smo tamo izmolili i primili posebne milosti. Moja prva uspomena vezana za Međugorje bio je jedan Mladifest. Ne znam točno koji. Znam samo da su vinogradi još bili ispred vanjskog oltara i da smo hlad pronašli upravo u vinogradu.
Od prvog susreta s tim mjestom pa do današnjeg dana nije se dogodilo da tu nisam našao mir. Volim moliti, ali na tom mjestu je i molitva drugačija. Volim slaviti svetu misu, ali na tom mjestu mi je i misa drugačija. Volim samoću, ali na Križevcu i Podbrdu je ta samoća itekako drugačija.
Prvi titraji poziva, o kojima nisam nikome govorio, događali su se upravo u Međugorju. Zato sam volio dolaziti u Međugorje. Posebno su mi dragi dolasci pješice. Za vrijeme cijelog hoda razmišljao bih samo o Međugorju, onome što me dolje čeka i radost zbog skorog susreta bila bi uvijek snažnija od žuljeva na nogama. Kada bih kao bogoslov ili sada kao svećenik došao u Međugorje kao izgubljen i čovjek koji traži odgovore, uvijek bih ih našao. U strancu koji treba pomoć, u ispovijedi, nevažno s koje strane klecala bih bio, u klanjanju…
Hvala ti, Majko, što si mi darovala blizinu i što budno bdiješ nada mnom!”, piše Radiopostaja MIR Međugorje.
www.tomislavnews.com
