Anđela (Angela) Bagarić, 26-godišnja djevojka iz duvanjskog sela Mesihovina (Miljacka), koja s obitelji, roditeljima, dvije sestre i jednim bratom, živi u Austriji, u Vöcklabrucku, a odnedavno živi i volontira u Africi, u gradu Accra, Ghana.
S Anđelom smo razgovarali telefonski jer nas je zanimalo što je dovelo jednu MesiJovku u Ghanu, u Afriku?
-Završila sam višu ekonomsku školu i radila zadnjih 5 godina u banci, gdje mi je bilo dobro, ali meni je postalo monotono, rutinski posao, a ja sam htjela nešto drugo, jer sam po prirodi radoznala, volim putovati “ne drži me misto”. Htjela sam upoznati svijet, ljude drugih kultura, običaja…nakon 5 godina rutinskog života htjela sam nešto drugo, uvijek sam voljela putovat i zato sam se odlučila pauzirat od svakodnevnog posla, uobičajenog života i krenuti na put po svijetu na pet šest mjeseci i vratiti se u Austriju. I putovala sam po Europi, pa dalje po svijetu, krenula iz Hrvatske, pa u Grčku, Maltu, Tajland…Vratila se nakon pet mjeseci, ali sam osjetila kako se još ne mogu smiriti na jednom mjestu i tražila sam još putovanja , izazova, novih ljudi i krajeva.
Kako ste i zašto odlučili doći baš u Ghanu, u Afriku?
-Na to pitanje mi je teško odgovoriti. Dugo sam razmišljala kako bih mogla pomoći nekom siromašnom narodu, djeci posebice, stalno mi je ta ideja bila u mislima i nisam je se mogla riješiti. Nakon ovoga duljeg putovanja osjetila sam da sam napokon spremna otputovati u Afriku, a odavno mi je bila želja doživjeti taj svijet, upoznati njegovu povijest, kulturu, prirodu, a pomoći tom narodu koliko je i što je u mojoj mogućnosti. U Gani radim u školi i predajem maloj djeci engleski, što me doista ispunjava, čini sretnom među tom radoznalom djecom, spremnom učiti, a koji vas gledaju s takvom ljubavlju da ih odmah morate zavoljeti. Planirala sam ostati ovdje do kraja lipnja, a onda ću vidjeti kuda i što, a meni je važno pomagati ljudima i usput upoznavati nove kulture, novi svijet.
Možete li nam ukratko ispričati kakav je život običnih ljudi, obitelji u Ghani?
-Nisam dugo tu da bih mogla steći ispravne dojmove, sve je to nama neobično, ali znam da se sa svakog putovanja vratim obogaćena za nova saznanja, ali i da znam bolje cijeniti ovo što imam doma, u svojoj obitelji.
–Gdje ste smješteni i s kime stanujete?
-Stanujem u kuci s 13 drugih volontera iz cijeloga svijeta: iz Nizozemske, Amerike, Njemačke, Velike Britanije…Neki uče djecu u školi, neki volontiraju u bolnici…Ovdje svatko svakome pomaže, a volonteri se u kući često mijenjaju, neki ne mogu izdržati više od tjedan dva, neki kao ja već tri i pol mjeseca, a u kući imamo sve što nam treba: kuhinju, kupatilo, krevet… U Gani je vruć pa se većina posla obavlja vani, na otvorenom, i kuha se, i jede, počesto i spava izvan doma…Na pola sata od naše kuće je Accra , tamo je sve modernije nego u Teshie, što je okrug Accre gdje mi stanujemo.
Narod je ovdje vrlo drag, svi se brine za nas i žele nam pomoći bilo što da radimo, po cijeli dan se čuje njihova glazba, pleše se bez ikakvog povoda, nema nekog reda, imam osjećaj da sve rade spontano, što im padne na pamet, uglavnom su u pokretu. Mnogo djece i ne ide u školu, nema dovoljno učitelja, u jednom razredu je i do 60 učenika, a mi se svi trudimo pomoći im. Kad vidiš da su pažljivi, upijaju svaku riječ, moraš biti zadovoljan u srcu što im pomažeš. Što god da rade, imaju, nemaju, uvijek su nasmijani, veseli, pa to i u naše duše i srca unosi radost.
Koga imate u Miljacki i koliko često dolazite?
-Mi u Miljackoj imamo obiteljsku kuću, imamo rodbine i prijatelja u duvanjskom kraju, dolazimo često, ja sam bila za Božić, ljeti dolazim obvezno, moji roditelji Mile i majka Ljilja, koja je rodom iz sela Lipe, dolaze kad god im vrijeme dopusti. Inače smo mi na kući Marukići.
Ovim putom pozdravljam sve Duvanjke i Duvnjake, Mesijovljane posebno, a svakako pozdravljam čitateljice i čitatelje Vašega portala koji redovite čitam i lijepo mi je pismo i veza sa zavičajem, hvala na mogućnosti ispričati mali dio svoje životne priče.
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: privatni album