Kako sam već tridesetak godina na početku svakog proljeća opsjednuta teškim, tužnim i mučnim ratnim sjećanjima, to danas razmišljam kako je s velikim događajima s veće udaljenosti isto k’o s goblenima. (To je onaj ručni rad-vezenje po nacrtanoj shemi ili slici, mnogi, sigurna sam, znate kako se radi i kako izgleda).
Dok se izrađuje teško je vidjeti sliku, pogotovo ako je gledate iz male udaljenosti. Međutim, kad sliku-goblen završite i pogledate je iz poprilične udaljenosti slika je sve jasnija i drukčija je od one mutne slike dok je radite ili izbliza gledate.
Slično je i s ratnim zbivanjima, tek s odmakom vremena kockice užasnih ratnih zbivanja se poslože i mnogo bolje vidite cijelu sliku, sve vam jasno pukne pred očima!
I dok sliku na goblenu možete isparati ako vam se ne sviđa, ili uraditi drugu u drugim, ljepšim bojama, s ratnim zbivanjima, s teškim na srcu ožiljcima, s bolnim uspomenama, nažalost, nije tako!
Samo možemo moliti Boga da se nikada i nikome više ne ponovi, ne dogodi!
NIKADA GA VIŠE NE BILO!
Od toga strašnoga rata
početkom mjeseca travnja,
tisuću devetsto devedeset
i druge godine,
sva mi proljeća mirišu
na podmazano oružje,
a svi pupoljci na drveću
imaju oblik metaka,
u svakom cvijetu,
u proljetnom vjetru,
vidim lik bojovnika…(ljuba)
www.tomislavnews.com/lj.