TKO se ne sjeća, neće povjerovati: Dogodilo se to jednog ljetnog dana prije 15-tak godina u Tomislavgradu, mnogi će se toga sjetiti, pričalo se po cijelom gradu, i po selima, naravno! Onako usput: sjećate li se ovih televizora,haha?
Ljetnu monotoniju u gradu Tomislavgradu prekinule su svakodnevne, bolje reći svakonoćne pljačke brojnih kafića i trgovina načičkanih s obje strane glavne ulice. Načelnik policije kiptio je od bijesa. Za deset dana (noći) provaljeno je u petnaest trgovina i kafića, a policajci nikako da uđu u trag lopovu. Doduše, bio je to pošten lopov, kako su pričali vlasnici opljačkanih objekata: uzimao je samo novac iz blagajne i po kutiju dvije skupih cigareta. Samo je u početku u tri trgovine u blagajnama našao više od 500 KM, a u svim kasnijim tek po 200-300 KM, koliko su vlasnici željeli ostaviti, odnosno „prigoriti“.
Gazde su govorile kako namjerno ostavljaju više novca u blagajnama, jer, kao, sramota je da se čovjek muči za sitan novac, a i zašto bi više ukrao-našao u blagajni u njihovog susjeda-konkurenta! (Tada je bilo više novca u kafićima i trgovinama nego danas?!)
Kako su pljačke bile redovite, to su se vlasnici objekata natjecali tko će više ostaviti novca u blagajni. Grad se zabavljao: uz jutarnju kavu obvezno je bila servirana i priča o novoj, prošlonoćnoj, pljački u Tomislavgradu.
-Noćas sam s balkona gledao kada je lopov otključao vrata moga kafića, mogao sam ga zateći u krađi, ali nisam htio: zašto čovjeka preplašiti, ne dao Bog da ga srce strefi, za 500-tinjak maraka, koliko je sinoć ostalo u blagajni-izazivao je na uranku šefa policije gazda Stanko.
-Dečki, ovo više ne mogu trpjeti! Lopov nas vuče za nos, a građani se zabavljaju na naš račun, šprdaju se s nama. Noćas svi u akciju!-vikao je načelnik na policajce.
Ujutro se šef zadovoljno smiješio izvješću: drski provalnik je uhićen!
-Dovedite mi tog gada!-naredio je načelnik, gladeći bradu.
-Dobro ga poznajete, šefe! To je naš Rene…-kazao je jedan od policajaca, dok je drugi otišao dovesti lopova pred šefa.
-Ne može to biti Rene, ne pravite budalu od sebe i od mene. Jučer sam mu na ulici dao pola kutije cigareta, gdje bi on, što vam je…!-vikao je načelnik, ne vjerujući da bi Rene, lokalni redikul, bio u stanju učiniti to za što ga optužuju. Pa on se plaši i djece, tu nešto nije u redu, ali što, pitao se načelnik.
-Ne bi me ovi tvoji nikada uvatili da se nisam sam predo, jesam vas izvozo, a! Što će se ljudi smijati : ludi Rene nadmudrijo policiju!-odmah s vrata, unoseći se načelniku u lice, ushićeno je vikao Rene.
-Polako Rene, sve mi lijepo ispričaj: tko ti je dao ključ, tko te nagovorio, gdje si novac sakrio?- tapšajući ga po ramenu, pokušao je razbistriti kaos u svojoj glavu načelnik.
-Ne, ne, ne more to tako…!-vrtio je glavom Rene.
-Znam ja kako to iđe, kako se to radi. Jeste li zvali novinare, di su oni s televizije, oću odvjetnika, neću ništa reć dok ne dođe televizija, prid njom ću sve reć. Oću na televiziju!-razdragano, kao malo dijete koje je dobilo igračku, cvrkutao je Rene, a sve se osmjehujući ili podsmjehujući prisutnima.
-Rene, nema slikanja, nema televizije, evo ti cigarete i idi kući, nikome ne smiješ reći da si bio u policiji, jesi li razumio, nikome!-prijetećim glasom ispratio je načelnik Renu iz ureda, a zatim počeo vikati na policajce:
-Kako ne vidite da laže, baš vas je izvozao. Noćas svi u akciju, a za ovo s Renom da se ne pročuje u gradu, inače…!-
Oko pola noći, kada je grad usnuo, policajci su zauzeli svoja mjesta. Ali-i Rene je bio na svom mjestu, na poslu! Hodao je od kafića do trgovina, nešto čačkao oko brava, a zatim se hitno udaljavao. Policajci su ga pratili. Primijetio ih je. Najednom se začuo prasak stakla na novinskom kiosku. Veliki kamen bačen je iz Renine ruke. On se plašljivo osvrnuo oko sebe, pa drhtavom rukom kroz razbijen prozorčić, dograbio nekoliko sličica i žvaka i počeo ih trpati u džepove svoje poderane jakne.
Kad su se policajci našli pred njim, on se glasno počeo smijati i trčati. Nasmijanog, priveli su Renu u postaju.
-Oću li sada bit na televiziji? Predajem se, evo ključevi, evo šta sam ukro!-recitirao je Rene šefu, pružajući nekakav zahrđali ključ i žvake.
-Neka prenoći u postaji, a vi noćas odmorite-zbunjeno i u nevjerici mrmljao je načelnik.
Ujutro ga je dočekala uobičajena vijest: tri nove provale u gradu, po uobičajenom receptu! Nemoćni policajci stajali su pred šefom pognute glave.
-Eto vam vašega Rene, provalnika, lopova, pljačkaša! Ma tko bi uopće u to povjerovao? Sramota je za sve nas, ali pozvao sam pojačanje iz susjednog grada, Livna, nego! Još su samo četiri neopljačkane trgovine u glavnoj ulici, a znamo da se „naš“ lopov drži reda. Ako ga noćas ne uhvatimo, svi letimo iz službe, ja ovu sramotu neću preživjeti-bjesnio je načelnik.
I doista, te noći uhitili su pravoga lopova : mladića koji je stigao iz inozemstva u Tomislavgrad, a vještoga u krađi i pljački. Danju je spavao u hotelu, a po noći, nitko ne zna točno u koje doba „radio“. Imao je bogatu provalničku povijest, doznali su u policiji.
-Bilo je krajnje vrijeme!-odahnuo je pred novinarima i tv kamerama načelnik policije, koji je bio spreman, jer je uhvaćen na djelu, sve javno priznati.
-Ja sam igrao igru, ja sam brisao tragove, ja sam zamećo trag ovom ovde lopovu. Ja sam sve to zakuvo, a ja sam pomogoo da ga uvate, nikad oni ne bi sami, bez mene! Znate li ko je opljačko kiosk, ja ću vam reć, mene snimajte, oću i ja na televizijuuuuuu, i mene na televizijuuuuuu-odjekivao je tužni Renin glas policijskom zgradom.
www.tomislavnews.com/Ljuba/
