Pjevaše cure i žene o teškim rastancima: “Ameriko, nestalo ti novca, što ja mlada ode za udovca” ili “Cure siku goru javoriku, a proklinju zemlju Ameriku”.
Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Ličani, Slavonci i ostali domoljubi, otisnuše se više od stotinu godina u bili svit. U srcu i duši Hrvati, na papiru Austrougari ili Talijani, po zanimanju radnici i seljaci. A svi s jednim ciljem – otrgnuti se neimaštini.
Al´ su to nekad bila gadna vremena. I politička i ekonomska. Rastrkaše se na sve strane svijeta: dalekoj Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, zemljama južne Amerike i mitskim Sjedinjenim Državama. Nasrnuše jadnici u New York, Chicago, Pittsburgh, Cleveland, Kaliforniju, Arizonu, Pensilvaniju… Pjevaše cure i žene u teškim rastancima: “Ameriko, nestalo ti novca, što ja mlada ode za udovca” ili “Cure siku goru javoriku, a proklinju zemlju Ameriku”.
Neki ko slijepi putnici, neki sa skupo kupljenom kartom doguraše do zemlje snova. Jedan dio ih se, doduše, nakon nekoliko godina razočarano vratio u rodnu grudu, no većina zauvijek ostade u “Americi čemerici”, ne vidjevši više svoj kamen, plodnu ravnicu, rascvjetano proljeće, mirisne livade i proplanke.
Mračni rudnici, tvornice i željezare bijahu mjesto gdje nisu tekli med i mlijeko, nego krv i znoj. Radilo se za 20-50 dolara mjesečno, stanovalo po daščarama, koje su nekima bile i preskupe.
Oni koji su imali više sreće donesoše dolare, pokupovaše zemlju, konje, mlinove, napraviše kamene kuće koje su i danas nekima “Amerika”.
Nakon toga u dvadesetim i tridesetim dođe Belgija i Francuska. Koksare, topionice, pariški metro… Spavalo se u istim krevetima koji se nisu hladili. Slile se kasnije brojne belgijske mirovine. Bake i unuci su ponekad i desetljećima nakon smrti njihovih “Belgijanaca” u takvim prihodima imali svoj spas. Prepričavale se priče o teškom i napornom radu, narodu i zemlji gdje su im muževi i djedovi “ostavili kosti”.
Početkom šezdesetih godina opet zapadna Europa, ovaj put Njemačka, Švicarska, Austrija… otvorile svoja vrata za kolone, polupismenih, ali radno sposobnih bauštelaca i ostalih fizičkih radnika. Barake, rintanje po 12 sati dnevno, drugoklasna hrana, čirevi na želudcu, samoća, nada, izazovi…
Bivšoj državi upala kašika u med, riješiše se kolone nezaposlenih, a na drugoj strani profitiraše od njihovih deviznih doznaka, koje bijahu spas za već tada posrnulu državu. Tako su one 1972. godine iznosile čak 84% svih deviznih transfera i time podmirili trgovački deficit zemlje, koja im je za uzvrat poslala agente, da ne bi slučajno “puno pričali”. I ne samo to.
Pođoše nažalost prvi i s Mercedesom dolaziti kući, ne po svojoj želji. Oni koji su bili bolje sreće morali su si uštediti koju marku za Forda Rekorda, Taunusa, Folciku ili Golfića. Kasnije samo Merđo postade status uspješnosti, ali često i naivnosti. Odvedoše se dica, rodiše im se “tamo” i druga, produžiše se “papiri”, brakovi, državljanstva.
Napraviše se u rodnom mjestu ceste, vodovodi, škole, glomazne kuće, danas često puta, posebno one koje zjape prazne, omiljeno “izletište” lokalnih dugoprstića.
Umirovljenici, koji se većinom bolesni vratiše, za mnoge su neshvatljivi. Njihova radna navika kod nekih nailazi na skepsu, ali su zato njihove mirovine za sve prihvatljive, prije svega za one koji kroz život idu s parolom “nek´se svak´ brine za svoju dicu”.
Tako “privremeno” ostade nekima 20, 40, a nekima doživotno. Sudbina im “kaznu” odredi. Većina, zbog nemogućnosti izbora prihvati, a oni koji to ne htjedoše ostade “kućna bolest”. A lijek im niko ne može propisati osim njih samih.
Više od stoljeća pečalbe, sreće, blagostanja, napretka, ali i teškog rada, otuđenosti, patnje i samoće. Ostade samo rodna gruda, kakvu Bog stvori, a čovjek uredi. Nekima, nažalost, zauvijek samo u sjećanju.
Anto Bandov/ www.tomislavnews.com/Fotografije: S. Ćubela iz Potkraja s kolegom u topionici cinka u Seraingu/Belgija 1930. / Foto uz naslov: Stipo Brnić s djetetom na koljenu u Miamiu (Arizona) USA. Iz knjige: “S Vidoške gradine”, Stipo Manđeralo, Livno 2006.
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!
