Baka bi, obično s pletivom u ruci, diktirala tekst i zamišljeno, pogleda uprtog u daljinu…
“Dragi tata i draga mama, mi smo dobro i zdravo tako i vama želimo sve najbolje”. Svako pismo roditeljima u dalekoj Njemačkoj počinjalo je tim standardnim tekstom. Predodžba o toj zemlji bijaše naravno djetinjasta, da je prelijepa, bogata i da je tamo svima dobro. Točno 6 dana putovaše pisma iz Deutschland-a, (osim Božića kada ih pola i ne dođe, posebno ako su bila “debela”).
Baka bi, obično s pletivom u ruci, diktirala tekst i zamišljeno, pogleda uprtog u daljinu, mislila što bi trebali ovaj put napisati na list papira s plavim linijama, istrgnut iz uokvirene školske teke.
Većinom su to bile teme vezane za svakidašnje događaje, prije svega koju smo ocjenu u školi i iz čega dobili, što ima u susjedstvu, kakvo nam je vrijeme itd. A obično se završavalo s frazom “kad će te nam opet doći?”.
Par tjedana kasnije u obližnjoj pošti, poštar Vinko, koji je radije sjedio u obližnjoj trgovini i s matičarom ispijao pivicu, daje u sitne ručice pismo, a pogled uvijek ode prvo na poznati rukopis i najčešće istu markicu “Deutsche Bundespost-a” od 90 pfeniga, s nekim čudnim kućama, dvorcima ili što već.
S vremena na vrijeme pisaše se manje. I to zahvaljujući telefonu. Svako dva tjedna subotom, mi se djeca oko pola deset nacrtamo u pošti, čekamo na drvenoj klupi kad će, prije svega mater, iz glavne pošte grada gdje živi, zovnuti svoje piliće, koji se u hladnim zimskim mjesecima ponekad i prehladiše čekajući u predvorju, dok je Vinko u svojoj prostoriji debelim cipljama jarcao smedrevačku peć i razmišljao koliko će mu babe dati bakšiša od njihove slijedeće penzije.
Tu i tamo mu uđe kakav pacijent pripremajući već palac za otisak na tamno-plavoj boji. “E moj Vinko sve skupo”, mnogima posluži kao suptilna floskula da ga se otresu.
Tih godina nismo još imali govornicu, pa se Vinko žalio da mu se posebno stari Bikan dere i još gore, ispljuje svu slušalicu kad ga zovu sin i nevjesta iz Frankfurta. Rekao ne rekao on uvijek po svom. Nije dobro čuo, a još manje shvatio da ga i drugi slušaju.
A kad bi Vinku, dok nije bio na radnom mjestu, netko rekao: “Vinko bolan, zvoni ti telefon!“, njegov standardni odgovor, spuštajući opušteno pivo, bi glasio “Ma kome triba zvat će ponovo“. I kad bi se digao, žurilo mu se nije.
Ponekad bi do nas navratila i druga baka. “Ajde joj napiši pismo sinu u Vrancuskoj”, kako je ona običavala reći. “Dragi moj Tome, eto ja sam te se zaželila…” bijaše njezin uvježbani tekst, kojeg bi mi napisali, još dok ga ona nije ni izrekla.
Tekstovi joj obično bili podulji, što smo joj dobro znali naglasiti, kad je nakon pisanja otvarala novčanik, nismo treptali čekajući hoće li izvući crvendaća između ostalih savijenih novčanica, pristiglih joj od sinova iz „biloga svita“.
www.tomislavnews.com /Tekst: Anto Bandov
