Iskustva Stipe Perkovića, poznatog i kao Livanjski Faraon, iz vremena kad je bio pripadnik UN-ovih snaga u Egiptu objavit ćemo u nekoliko dijelova. Kao i ranije objavljena priča „Odlazak na rad“, Perkovićevi doživljaji iz Egipta nalaze se u knjizi koja će uskoro biti objavljena.
Kako vrijeme brzo huji. Eto moje godine kucaju na vrata trećeg desetljeća. U Kučevu sam na odsluženju vojne obaveze, koja me ubija više nego išta drugo. Čemu takve gluposti? Dvi godine najljepše mladosti!
Kučevo se nalazi blizu rumunjske granice. Zima. Svaki dan „košava“ dere. To je sjeverno-istočni vjetar. Nepodnošljivo je hladno rukama. Svoju dužnost obavljam što bolje mogu. Moj komandir odjeljenja „nanjuškao je“ da imam hercegovačke „škije“, te svakog sata kad je deset minuta voljno on će: „Perković daj da smotam!“
Meni to čini čast, ali moj duvan u koferu kopni. „Znate šta je druže desetare?“ kažem ja. „Evo vam tabakera i upaljač, a kad se vratimo sa zanimanja, dobit ćete i ono kg. duvana što ga imam.“ On se posmijava, ja također. Od tada ne pušim. Vrativši se u kasarnu dajem mu duvan, govoreći: „Izvolite druže desetare, i nek’ vas đavo nosi od mene.“ To je drsko, ali on je podmićen.
Taj moj komandir po imenu Svalina Stipe, hvali me mom komandiru voda Jovanoviću Miodragu. On me zapaža. Ja sam u svemu izdašan. Možda me je to i odvelo na Sinaj, pod zastavu UN-a godine 1957. kao vojnika mira.
I evo me gdje plovim brodom „Jugoslavija“ na ruti Rijeka – Port Said. Tek mi je 21 godina, a već moja noga staje na tlo i azijsko i afričko. Sueski kanal dijeli ta dva kontinenta. Duša se razgaljiva, srce, krv, bura, mladost kipti… Sve je čudno: Egipat, Sinaj, Sueski kanal, pustinjski pijesak, egipatski narod, njihov govor, arapska muzika, jezik: kef meher, erfa ideks, jala jala-jala, sigareten, sigareten… Sve je čudno na Sinajskom poluotoku: uvečer vidiš željezničku prugu, a ujutro je nema. „Eto đavle!“ – mislim ja, kad ono vidim vjetar nameo od metra smetove pijeska, kao kod nas što vjetar nanese snijeg. Znači: „Zameo ih vjetar.“
To je o vjetru u pustinji. A sad o suncu. Eh, žarko sunce. U hladu se termometar zna podignut i do 48°C, a po noći, u zoru se često spušta i do 0°C. Te promjene su jako neugodne, ali navikne se na sve pa i na to.
Na straži sam. Čuvam hangar. U njemu je par aviona marke „Daglas“. Eh Nane, šta si rodila! Tvoj sin čuva avione Ujedinjenih Naroda. „Od onog Lude Periškina doklen je se došlo?“ Poslije 3 mjeseca, jednim od „ Daglasa“ letim od El-Ariša; gdje nam je bio logor, a poslije istim avionom prema Bejrutu, na zasluženi odmor, 15 dana. U civilu sam. Smješten sam u „Grand Hotel“. Na meni je krasno odijelo, imam mjesečno oko 20 funti, a u Bejrutu je sve jeftino.
Poslije nekoliko dana putujem s autobusom na izlet u Sirijski glavni grad Damask.
Poslije obilaska Damaska, autobus me nosi prema Balbeku. Taj grad, kako mi se čini, pun je povijesnih spomenika. Od jednog velikog hrama, ostalo je šest ogromnih stubova, kao da su začarani, jer ostali su svi porušeni. U podnožju u temelju leži kamen temeljac; čini mi se najveći na svijetu. Mislim da je dugačak 18m, kako nam je vodič objašnjavao. Bejrut mi se čini čudan grad. Leži na obali sredozemlja i pun je trgovaca i svakojake robe. Vrvi i komeša se kao veliki mravinjak. Sve bruji, sve se giba. Razni ljudi razni jezici.
Libanon i njegov glavni grad, su srednje veličine, ali su oboje kao neki specifikum. Šarolika je na njima odjeća, šarolikim govore jezicima: arapskim, engleskim, talijanskim, njemačkim… Šarolike su i kuće i njihove fasade. Ulice su zakrčene nekim čudnim automobilima, raznih boja… i dimenzija. Ljudi su navikli na tu vrevu. Izgleda ko da će se evo svi posudarati i ljudi i automobili, ali sve prolazi usklađenim redom, kao da to sve usklađuje i podešava nečija vješta usklađena ruka. Sa fasada, iz zvučnika dreždi milozvučna arapska muzika.
Čovjek je očaran tom čudnom skladnom ljepotom. Meni kao mladoj osobi, kojoj je malo više od 21 godina; sve to upija kao kakav sunđer. Nagrađen sam s 15 dana da sprovedem u tom gradu, kao vojnik UN-a. Šetam ovim čudnim gradom skupa s mojim prijateljem, vodnikom Đokom. Njegov orlovski nos nekako je se čudno nadnio nad tanke usne koje neprestano nešto melju. Iz jednog dućana izlazimo, u drugi ulazimo. Kupujemo, cjenkamo se, a bejrućani su u tom dosta popustljivi.
Dućani su puni razne robe: štofova, raznog šarenog platna s nekim velikim đulovima i šarama. To je jeftino, a mi u džepu imamo funte. Ima puno razne tehničke robe. Sve je to ispod cijene, trgovci nas sa velikim oprezom pitaju: „Tito Naser sava, sava?“ Pošto se mi slažemo, oni s još većom obazrivošću dodaju: a Bulganjin? Kad dobiju potvrdan odgovor, oni veselo vade ispod tezge slike tih trojice državnika, sa smiješkom na licu. Tada kao mladića politika me nije zanimala, a i slabo sam se u to razumio. Ali i Đoki i meni je bilo jako zanimljivo gledati kako ti ljudi, ti trgovci padaju u vatru zbog toga, jer je tada bilo veliko previranje u tom gradu, koji je živio tada sasvim napeto…
I tako šetajući tim čudnim gradom vodnik Đoko i ja, a nad našim glavama su blještila bejrutska svjetla, kasne večeri mjeseca rujna, Đoko mi iznenada predloži da pođemo u slatki život, ne znajući tada ni što to znači. Ali eto mladićka radoznalost se brzo složi; te se nas dva jarana nađosmo u čudesnim labirintima jednog valjda muškog ološa.
Vidjevši nas dvojicu, koji smo zračili s dva, tri promila nekog jeftinoga pića, par ženskih silueta oskudno odjevenih, poređaše se poput malog vojničkog stroja, i stadoše još izazovnije nego što su bile one krpice na njima. Đoko priđe zamagljenih očiju, jednoj od njih govoreći mi: „Perkoviću, ja ću ovo, a ti?“ – „Đavo te nosi,“ rekoh ja „kud me dovede u ovu jazbinu?“
On ne ču moj prijekor, nego brže bolje nestade iza zatvorenih kožnih vrata sa svojim robljem. Malo zatim i moju čednost sudbina gurnu u drugi kokošinjac, u kojem spazih ovakav prizor: dva, tri velika zrcala, desno od ulaznih vrata u kutu skupocjena kožna fotelja, od nje lijevo bogat otoman, na koji se spusti moja „izabranica“ nudeći i mene da sjednem.Sjedoh malo podalje od nje. U suprotnom kraju te odaje namješten je jedan moćan, a jednostavan ležaj koji valjda služi najviše za gubljenje muške nevinosti koju jedva sačuvah…
U Egiptu smo morali naučiti malo arapski, ali se pouzdah u ruke i mimiku, te nekako doznah da je ostala siroče iz Sirije bez roditelja, i u trinaestoj godini ulica je počela žestoko kovitlati, bacivši je u ovaj odvratni svinjac, iako je sjajila lažnim sjajem. Malešna, malo punija, crnomanjasta, kad bi oslobođena prljave dužnosti za koju je unaprijed dobila novac, ona me u čudu pogleda sa nekom stidnom zahvalnošću, misleći valjda da sam bolestan. Ali svjetonazori moje matere bili su jači…
Izišavši u predsoblje zatekoh vodnika Đoku na klupi kako smušeno sjedi. „Đavo da te nosi nezasita, koliko te već čekam.“ On naravno ne povjerova u ono sve što mi je se dogodilo: a teško da ćete povjerovati i vi… Poslije ovoga, i dalje Đoko i ja smo se u svemu slagali, osim u odlasku u te bordele koje je on rado posjećivao, a ja ga za to nisam osuđivao. Neka ide ako mu prija.
Napomena: Prema želji autora, tekst nije lektoriran.
Relax/TN
