Pročitajte zanimljivu priču Stipe Perkovića, poznatog i kao Livanjski Faraon. „Odlazak na rad“ nalazi se u jednoj od autorovih knjiga koje će uskoro ugledati svjetlo dana.
ODLAZAK NA RAD U CRNU GORU
Oko 17 godina mi je.
I eto, u toj dobi nosi me autobus prema Mostaru. Pored mene leži kofer oko 60x40x40 cm, kao što se vidi, pravi omanji sanduk. Stidim ga se, ali u čemu da nosim što za pojesti i ono radni ruta.
Radosno razgledam hercegovačke pejzaže. Mjesec je maj – sve se smije, sve se veseli. Duvno, Posušje, Široki, Mostar, sve je za moju dušu melem – sve prvi put vidim.
U Mostaru sjedam u vlak za Crnu Goru, u njoj radi moj brat Jozo. Javio mi je da dođem. Pošto sam osam godina mlađi, pokorno slušam i radoznao sam. Ruta je: Čapljina, Gabela, Nikšić, Titograd, Skadarsko jezero, Virpazar, Podkapa, Sutomore…
Sve je čudno, sve je bajka. Sve se utapa u dušu. Niti spavam niti jedem, samo gledam, gledam… A i okolina meni namiguje.
Kondukter pita: „Kartu, molim.“
„Izvol’te druže konduktere.“ Gleda, škljocnu klještima i probuši je. „Zašto je probušiste?“
„Pa zar se nikad niste vozili vlakom?“
„Prvi put“ – rekoh uplašeno.
„Pa kud putuješ?“ pita me.
„Di Bog nema svog“ – našalim se.
„Ne, zbilja“ – on reče sjedajući pored mene.
Moj vagon je krajnji, očito je on završio svoju obavezu pa eto razgaljiva svoju dušu piljeći u moje glupe ovnovske oči.
„Pa eto, idem na rad u Crnu Goru.“
„Zar tako mlad?“ čudi se on.
„Šugavo je kod kuće“ – brzo rekoh.
On iz nekog sažaljenja u nevjerici vrti glavom te dodade:„E pa i Crna Gora je siromašna, kog ćeš đavla tamo?“
„Pa zar vam nije poznato da se u njoj radi čuvena pruga željeznička Beograd-Bar, ta vi bi trebali to da znate.“
„Da, svakako da znam, ali ti si kap rose na listu.“
Kad mu ja pokaza žuljevite ruke, on u nevjerici odmahnu rukom i iziđe iz kupea.
Crna „Aždaja“ – koju sam prvi put vidio uživo – stenje vukući svoj mrski teret kojem i ja malo doprinosim u težini. Je li za tom Aždajom dvadesetak vagona, ali i to je puno za nju provlačeći se kroz hercegovačko-crnogorske vrleti.
Njezina huka i brbljanje su žestoki kad se vere uz strminu.Dim koji bljuje prekriva i vagone i dio okoliša, međutim obrnuto kad klizi ravnicom ili pak spušta se niz strminu – tada se čuje tiho šaputanje.
Ni sam ne znam kako, ali mi se sve u glavi uskomešalo, pa se i ne sjećam kad i kako dođoh do Skadarskog jezera, ali već sam u povećem čamcu kojim plovim preko vodene ravnice. Ovoliku masu vode također prvi put vidim.
Došavši u Virpazar, pitam kako se može stići do Podkapu. Rekoše mi na svom, za me čudnom, dijalektu da nije vlak normalnog kolosijeka nego uskog – „Ćiro“ –… koji saobraća jednom dnevno i to da sam zakasnio te da moram čekati do sutra i noćiti.
Novaca nemam za noćiti te se uputih niz željezničku prugu u dužini od 12km. Na izlazu grada Virpazara ljudi me opominju da mi nije pametno ići pješke zbog zmija.Ali nema druge već ići – i zaista zmija do zmije, što no se reče. Iz žbunja izviruju sa svojim tankim vratovima, đavo da ih nosi…
I evo me radim. Vozim vagončić sa jednim mojim rođakom zvanim „Bilom Lucinim“.
Tako desetak dana vozimo i nasipamo dio Skadarskog jezera. Stvara se podloga za budući kolosijek. Materijal se vozi iz obližnjeg odsjeka. U tom odsjeku radi oko dvajestak ljudi. Ručno se buši, mine brdo odvaljuju, oko pet, šest vagončića materijal vozi, u svaki su „upregnuta“ po dva radnika. Sebe i Bilu ne uvrštavam u radnike, ali eto… Moj pomoćnik i ja nismo baš najvještiji te se naš vagončić skotrlja u jezero na dubinu od pet do šest metara.
Kraj mjeseca maja. Puno hladno. Svučem se i s konopom i kukom zaronim u hladnu vodu Skadarskog jezera.
Prvi put ne uspijem zakačiti. Drugi pokušaj i vagončić uz pomoć desetak radnika i konopa puzi prema vrhu nasipa. Obučem se.
Prilikom ronjenja bio sam pomalo znojan. Uvati me groznica. Drhtim kao prut. Svaku dlaku počeh osjećati na sebi. Dođoše dva rogata po me te me odnesoše prosušiti malo na paklenom dimu, ali groznica ne popušta te se poslije nekoliko sati nađoh u bolnici u starom Baru koji je bio udaljen petnaestak kilometara od radilišta. Tu odležah dvije sedmice i teško ostah živ.
Stara poslovica kaže: „Dobar i budala su braća.“Ja sam ovdje bio samo velika budala.
Poslije malo više od godinu i po vraćam se kući.
Takujin je poprilično nabrekao. U Mostaru se obučem „po modi“ da me se ni poznat ne može. Cure se počeše vrtiti oko mene ko muve oko meda….
„E, moj dragi Stipe.“
Kako bi bilo da se malo zaustavimo na tuzi i bijedi? To nikom nije potrebno. Poželimo tuzi laku noć te pođimo malo u prošlost, u bližu prošlost i sadašnjost.
Kao što je bilo na početku rečeno, bio sam željan nauke.
Svi veliki ljudi su strašno proturječni. Mada proturječnost i nije mana već vrlina jer samo mali ljudi su uporni i nepopustljivi.
Kad u nešto zadru, to brane kao svetinju, a veliki kad uvide grešku ispravljaju se, a to je dobro. L. Tolstoj u „Mojim savremenicima“ je strašno kolebljiv. To ga u mojim očima ne umanjuje – naprotiv ga diže. Govorim zato što je sve što je rekao za moje srce svetinja.
Ova knjiga „Moji savremenici“ za mene je fetiš. Skoro da je znam svu napamet. U njoj M. Gorki analizira pet ruskih velikana: Tolstoja, Čehova, Andrejeva, Bloka i Sergeja Jesenjina.
NAPOMENA: Prema želji autora, tekst nije lektoriran.
relax/tomislavnews.com
