Božji poziv pratio me i kroz djetinjstvo. Naime, u sobi koja je bila prazna, napravio sam sebi malu crkvicu u kojoj sam se igrao i govorio misu
Tko je Ivan Malić koji se odlučio za svećenički poziv?
Rođen sam 1995. godine u Tomislavgradu, gdje sam proveo svoje sretno djetinjstvo. Nakon što sam krenuo u osnovnu školu upisao sam se u ministrante, a mogu se pohvaliti da sam ministrant sve do danas. Pripadam župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. Tamo sam se, zajedno sa svojom obitelji, preselio u šestom razredu, a u toj župi sam primio sakrament Svete Potvrde. Prvo sam od troje djece, imam brata i sestru. Ponosan na svoje roditelje jer su me odgojili u pravom kršćanskom duhu, a posebno na svoju baku Ružu.
Kada si osjetio duhovni poziv, i kako je uopće „izgledao“ tvoj duhovni poziv?
Božji poziv pratio me i kroz djetinjstvo. Naime, u sobi koja je bila prazna, napravio sam sebi malu crkvicu u kojoj sam se igrao i govorio misu. Bilo je tu i krštenja. Mala sestra je imala lutku koju smo krstili, a hostiju su nam mijenjali kolačići. Međutim, to je s vremenom sve nestajalo.
U 6. razredu preselio sam se u Veliku Goricu, nedaleko od Zagreba. Kasnije su počeli i izlasci. Za vrijeme srednje škole sa svojom ekipom osnovao sam rock band u kojem sam bio pjevač. Nastupali smo po noćnim klubovima i zabavama. Kasnije sam se još više opustio, tako da nisam mario za Crkvu i Boga, počeo sam živjeti u grijehu. To je trajalo neko vrijeme, i mogu reći da mi je žao zbog toga. Ali to su te godine. S vremenom sam počeo shvaćati da to više tako ne ide. Počeo sam ići na misna slavlja, uzimati Isusovo Tijelo, moliti se Bogu. Postao sam nova osoba, preporodio se! Išao sam svaki dan na jutarnju misu, a nekada čak i dva puta dnevno. Počeo sam opet ministrirati. Iz dana u dan, tjedna u tjedan, počeo sam osjećati Gospodinovu prisutnost. Po cijele dane kad bi god uhvatio vremena molio sam se, čitao Bibliju, Isusova djelovanja i prispodobe i tome se divio. Osjetio sam da me Bog zove.
Jesi li odmah bio svjestan da se radi o autentičnom Božjem pozivu ili je moralo proći određeno vrijeme da shvatiš kako te Bog poziva na svećeništvo? Kako je izgledalo to razdoblje?
Meni je to sve bilo čudno i smatrao sam se nedostojnim tome, ali u meni je bio sve jači poziv, unutar sebe sam gorio kao da se upalio sveti plamen u meni.
Sjetio sam se Isusove nauke kako je rekao: „Nisam došao zbog pravednika već zbog grešnika. I pastir je sretniji kad pronađe jednu zalutalu ovcu nego njih devedeset i devet koje su vjerne svom pastiru“. Nije bilo lako odazvati se Gospodinu. Imao sam životnu karijeru u sportu, svoje planove. Inače sam i lovac, član Savjeta mladih Grada Velike Gorice. Nije lako ostaviti obitelj, prijatelje i sve ono što sam do tada živio. Čudan je naš Bog. Mi hoćemo jedno, a on kaže NE! Ti ćeš meni služiti. Tada su uslijedile i mnoge kušnje, svakakvi snovi. Đavao se tome protivio. Bilo je jako teško. Nakon dugo vremena provedenog u razmišljanju, odazvao sam se Gospodinu. Rekao sam: „Evo me, dolazim! Milije mi je, Bože moj, vršiti volju Tvoju, Zakon Tvoj duboko u srcu ja nosim“.
Odlučio si poći u franjevce? Što te u njihovom načinu života potaklo da odabereš baš taj red?
U mome rodnom mjestu borave franjevci, tako da sam svoje djetinjstvo proveo s franjevcima. Mogu reći da me fra Mirko Bagarić, koji je tada bio moj župnik, odgojio u pravog vjernika.
Franjevce sam odabrao jer želim nasljedovati svetog Franju Asiškog, kojem se divim. Želim u punoj poniznosti slijediti Isusa Krista i naviještati Kraljevstvo Božje. Želja mi je ići u misije i pomagat braći u Africi.
Pred tobom je dug put do konačnog cilja. Što misliš, što te sve očekuje na tome putu?
Da, jer da bi postao svećenik moram proći 8 godina do ređenja. Godinu postulature, godinu novicijata, pet godina fakulteta, te godinu đakonstva.
Neće bit jednostavno, i neće uvijek biti sve divno i krasno, ali uzdanjem u Gospodina sve prepreke se probijaju. Bog je s nama, i Njegova Milost i pomoć uvijek nas prate.
Možeš se pohvaliti da si u atletici postigao zavidne rezultate i osvojio mnoge zlatne medalje. Kako ti je ostaviti sve to iza sebe? Možda je pred tobom bila uspješna sportska karijera?
U atletici sam jako dobar! Seniorski sam prvak Hrvatske. Nastupao sam i na svjetskim i europskim prvenstvima, prvenstvima Balkana i postizao dobre rezultate. Preda mnom je bila dobra sportska karijera, jer sam se jako trudio. Atletski klub Dinamo Zrinjevac, čiji sam član, pomagao mi je u svemu tome. Nije bilo jednostavno sve to ostaviti, ali protiv Božje odluke jednostavno nisam mogao.
Prije nego što si se odlučio za duhovni poziv, jedan tvoj rođak i prijatelj pošao je istim putem. Je li njegova odluka utjecala na tvoju? Je li ti on na određen način bio poticaj?
Moj blizak rođak i prijatelj Jozo Malić krenuo je godinu dana prije mene stopama svetog Franje. Njegov čin predanja svoga života Kristu naravno da me potaknuo na još veće razmišljanje i shvaćanje prolaznosti ovozemaljskog života. Mnogi danas teže za bogatstvom, sebe uzvisuju, žele sve, ali ovozemaljski život je jako kratak! Nakon njega dolazi život vječni, čega bi svi mi trebali bit svjesni, jer kakvi se pokažemo na zemlji, tako će nam biti i na onom svijetu.
Kako je tvoja obitelj reagirala kada si im rekao da ćeš svoj život posvetiti Bogu?
Kad sam donio konačnu odluku, bio sam na pripremama u Medulinu. Odlučio sam javiti majci svoju odluku. Eh, kako sad to izvest? Nije bilo jednostavno. Poslao sam joj SMS poruku i sve objasnio te rekao da idem u fratre. Interesantna stvar je bila to što je taj dan bio prvi travanj (prvi april), a ja to nisam znao. Ostali su mislili da je šala, ali majka je znala da je istina. Rekla mi je da je to osjećala već prije i da joj je jako drago.
A tvoji prijatelji?
Na početku me mnogi prijatelji nisu shvaćali, ali su kasnije to prihvatili.
Čak mi je kolega iz kluba govorio: „Kako to? Imao si poziv iz Amerike. Ljudi te zvali da ideš studirati tamo. Imao bi smještaj, hranu, stipendiju, opremu i sve, i ti si to odbio. Pa zašto onda ne odbiješ i taj Božji poziv?“ Ja sam se samo nasmiješio, ali kroz priču i on je shvatio da Božji poziv nije lako odbiti, a još teže prihvatiti.
Kada je riječ o duhovnosti mladih općenito, što misliš koliko mladi danas žive svoju vjeru na ispravan način? Što je prema tvome mišljenju ono što mlade odvodi krivim putem?
Mladi ne shvaćaju važnost molitve i predanja Bogu, te odlaska na nedjeljnu svetu misu.
Uglavnom su izgovori: „Što će meni onaj svećenik pametovat tamo, on je veći grešnik od mene“, i tome slično. Svi smo mi grešni, i nitko nije pravedan. Ni onaj najbolji.
Mogu reći da su zatupljeni krivim pričama, medijima koji govore protiv Crkve.
Isus je na posljednjoj večeri ustanovio euharistiju rekavši „Ovo činite Meni na spomen“, i dužnost je svakog vjernika sudjelovati na misnim slavljima, te uzimati Isusovo Tijelo.
Mnogi mladi odlaze na misna slavlja, ali su po djelima gori od onih što ne idu. Tako da treba sve povezati. Živjeti vjeru, činiti dobra djela, i veličati Gospodina. Bez molitve nema opstanka! Kad se osobe ne moli i ne predaje Gospodinu, anđeo čuvar kao i sam Isus okreću leđa toj osobi. Tada uskače đavao koji osobu vodi u propast.
Ivane, kao što već znaš u Hrvatskoj se na Božić pokreće Laudato obiteljska televizija s kršćanskim vrednotama. Što misliš, što će široj javnosti donijeta ta televizija, pogotovo mladim ljudima koji prolaze kroz razne nemire i kušnje? Misliš li da sadržaj takve jedne televizije može potaknuti mlade ljude na razmišljanje o svećeničkom, redovničkom pozivu?
Nije bit svega otići u svećenike, naravno da treba i toga. Ali bit svega je taj da osoba živi vjeru. Ženidba je po meni veći sakrament od svećeništva. Tu se stvaraju velike obitelji. Ali treba živjeti po Isusu, djecu odgajati u vjeri. Radujem se vašoj ideji o televizijskom programu. Naravno da će to dobro doći, ne samo mladima nego svim ljudima različitih vjera. Što ima bolje od toga da čujemo radosnu vijest, mir, dobro, ljubav i slogu.
Želim vam mnogo uspjeha u vašem daljnjem radu, i zahvaljujem se!
Izvor: www.laudato.hr
