Topla je jesenska večer, pa ako ste ipriub zdravi, ne budite tužni, ne očajavajte, jer dani prolaze, život malo sporije…
Duvnjaci kažu :“Ako se ne zasmijaš ludoj, pametnoj sigurno nećeš!“
Zato ćemo vam ispričati jednu istinitu zgodu iz duvanjskog Doma zdravlja, onako kako ju je nama ispričala doktorica, kojoj nemamo razloga ne vjerovati.
Došla, kaže, kod nje u ordinaciju jedna baka, njezina pacijentica, ne ozbiljno bolesna, starački: tlak, leđa, probadanje ovdje, ondje. Kad je doktorica, po navici, uzela tlakomjer, baka je zaustavi:
„Ne dokturice, nisam došla za se, nego za onoga moga jadu, staroga, daj njemu štogod propiši, ko Boga te molim, izludi me, a Bože, šta ću šnjim?!“
„Zašto on nije došao, trebam li ja otić do njega, je li tu?“
„Ma nije, dokturice, kod kuće je, ne smi on znat za ovo, daj mu kakve tableta da ga prođe bis, ne mogu s njim na kraj. Ništa ne radi, samo se izležava po cili dana, a čim padne noć, on me zapovrze, ko da je meni do bisa, a on ko stari jarac, daj kakve tablete da mu stavim u piće da ga smiri, da me ostavi na miru…“!
„ Ništa ja tebe ne razumijem, draga, kakvo ludilo, što mu bude, što radi…?“
„Kako ću ti kazat, dokturice, znaš onu pismu Evo noći, evo ludila…?!
Mi vas u ovu toplu jesensku noć, podsjećamo na ovu lijepu pjesmu iz bakine priče:
{youtube}DliZYKCcg-U{/youtube}
TN
