O nezaboravljenom junaku IV. brigade govore njegovi suborci: Pauk na bojište u bolničkoj pidžami
Uoči Maslenice, kad je vidio kako oklopna bojna Četvrte moćno izgleda, izgovorio je onu svoju čuvenu: ‘Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja!’ Koliko je bio ponosan, nije ni čudo da se ranjen vratio u bitku – kaže satnik Hrvoje Pupić Vurilj
Ovog petka napunit će se 20 godina od pogibije Andrije Matijaša Pauka (1947. – 1995.), jednog od najomiljenijih zapovjednika Hrvatske vojske na dalmatinskom području, čiji je nadimak postao simbol Četvrte brigade u kojoj je ustrojio oklopništvo i bio primjer junaštva, što je svjedočio i u trenutku kad je poginuo na službi zamjenika zapovjednika brigade – pao je na čelu kolone tenkova kod Mrkonjić-Grada, u posljednjoj bitki Domovinskog rata, predzadnjeg dana akcije Južni potez.
Kao profesionalni tenkist i vrhunski sportaš priključio se Hrvatskoj vojsci na samom početku rata. Prvi teren bio mu je na Banovini, a potom pristupa Četvrtoj – nakon uspješnih borbi za Dubrovnik, tijekom kojih je najzapaženiju ulogu odigrao pri oslobađanju sela Uskoplje i Golubova kamena, nastavlja nizati pobjede na šibenskom i zadarskom bojištu, te sudjeluje u svim velikim akcijama: Maslenica, Skok 1, Skok 2, Zima ‘94., Ljeto ‘95., Oluja i Južni potez.
Bio je rođeni vojnik s velikom karizmom koju je stekao, među ostalim, i zbog toga što je uvijek bio prvi u akcijama, smiren i koncentriran samo na vojno djelovanje. Supruga Nada prisjeća se njegovih riječi: “Moja stranka je Hrvatska vojska, a politika je mlaćenje prazne slame.”
O razlozima zbog kojih je Matijaš bio tako popularan, ne samo među svojim tenkistima, nego i u cijeloj Četvrtoj, ovog su tjedna sa studentima na tribini u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici razgovarali njegovi suborci komodor Ivica Tolić, brigadir Jozo Šerić, pukovnik Zdravko Glavota, satnik Zoran Ćosić, a za “Slobodnu” smo uz pomoć satnika Hrvoja Pupića Vurilja, njegova bliskog suradnika, rekonstruirali neke od poteza brigadira Andrije Matijaša Pauka, posmrtno unaprijeđenog u general bojnika, zbog kojih će se, među nekolicinom junaka Domovinskog rata, i njegovo ime naći u školskim udžbenicima.
Kako je Matijaš stekao nadimak Pauk?
– Bilo je to 1992. godine, prilikom oslobađanja dubrovačkog bojišta Matijaševa je ideja bila da se tenkisti rašire poput paukove mreže. Inače, i u kodnoj karti njegovo je ime bilo “Pauk”, pa je iz toga nastao i njegov nadimak. Poslije njegove pogibije cijela Četvrta brigada prozvala se “Pauci”.
Kako je osvojio prve tenkove?
– Prvi tenkovi zarobljeni su nadomak Mostara. Valja napomenuti kako je Matijaš, dok nije bilo oklopnjaka, u Četvrtoj bio zapovjednik samostalne pješačke satnije, gdje se također istaknuo uspješnim organiziranjem akcija. No, sva raskoš njegova vojničkog talenta očitovala se kad se u Četvrtoj formiralo oklopništvo. Prva tri tenka bila su stari T-55, kasnije smo iz Sinja i Šibenika dobili još oklopnjaka, te ponovno uoči akcije Maslenica, a 1994. godine iz “Đure Đakovića” stigli su i tenkovi T-84. Sjećam se kako smo tom prilikom bili u Slavonskom Brodu desetak dana na obuci. Šetali smo uz Savu, družili se s našim ribičima, a onda smo i s druge strane vidjeli ljude da love ribu.
Pauk je na suprotnoj obali na glavi ribiča ugledao – četničku šubaru! Šokirao se vidjevši ih tako blizu, gotovo je potegao pištolj, zaboravivši da je tada gore na snazi bilo primirje, dok smo mi došli izravno s aktivnog bojišta… Tih su nam dana u “Đakoviću” pokazali prototip prvog hrvatskog tenka “Degman” sa zavarenom kupolom. Matijaš se tako oduševio da je odmah na njemu napisao “Prodano – 4. brigada”.
Kako je izveo tenkove na Dinaru?
– Po doktrini oklopništva, to bi se smatralo nemogućim pothvatom! Bilo je to za vrijeme akcije Zima ‘94. Na Dinari je bio snijeg, mećava, vidljivost je bila samo par metara. S desne je strane Livanjsko polje i močvara kroz koju se nije moglo provući oklope da ne zapnu u glibu. Bilo je pitanje kako ćemo se razviti kako bismo djelovali u širinu, a Matijaš i Krstičević došli su na ideju da bi inženjerija trebala ukloniti snježne nanose i probiti putove uz Dinaru, preko Crnog luga do Poljanica.
Ako znamo da je Dinara prepuna vrtača, klisura i serpentina, onda možete shvatiti kakav je to bio nemoguć plan. Međutim, uspjeli smo, Matijaš je tenkove digao do 1860 metara i tako srpske postrojbe gađao iz smjera kojem se nikad ne bi nadali. Naime, izgradili su bunkere za pješačke i topovske granate, a on ih je napao odozgo! Taj pothvat puno je značio za akciju, posebno kad smo krenuli put Ražnjeve glave i Šator-planine. Američki oklopnici nisu nam vjerovali kad smo o tome govorili na jednom seminaru u Zagrebu, sve dok ih nismo uvjerili pokazavši im kodne karte.
Kako se ranjen vratio na ratište?
– Istog dana ranjeni smo Zdravko Glavota u pluća, Pauk po nogama i ja u glavu, tijekom akcije Maslenica, 1. veljače 1993. godine. Svi smo završili u zadarskoj, pa splitskoj bolnici, ali Pauk nije mogao izdržati i čim su ga malo zakrpili, pokupio se iz bolnice i vratio se na bojište, svjedoci kažu – u pidžami. Nakon četiri, pet dana evo ga s nekoliko kolega kod mene doma u Turjacima. Kaže: “Pupa, okupljam piliće… Ajmo ća!” Adrenalin je bio presudan i vratili smo se u akciju. Uoči Maslenice, kad je vidio kako Oklopna bojna Četvrte moćno izgleda, izgovorio je onu svoju čuvenu: “Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja!” Koliko je bio ponosan, nije ni čudo da se unatoč ranjavanju vratio u bitku.
Zbog čega su ga suborci tako voljelI?
– Ponajprije bih vam opisao kakav je bio fizički fenomen. Svima je srce smješteno malo lijevo u prsištu, a njemu malo udesno, mozak mu je radio s obje polovice istovremeno, igrao je ping-pong s reketima u obje ruke! Bio je višebojac i sportaš, stariji od nas dvadesetak godina, a trčao je uvijek ispred svih. Strašno strog, ali samo je sebi dozvoljavao da nas kori, nikome drugome.
Nikad nije sebe isticao, nakon uspješnih akcija uvijek je govorio – moji ljudi. Držao je do discipline i obuke. Njegov dril učinio je da, kad smo se 1993. godine pogledali u ogledalo, vidjeli smo – prave vojnike, podšišane, urednih odora, disciplinirane.
Bio je pažljiv prema curama u postrojbi, pazio je da za rođendane dobiju kakav poklončić. Kad bismo se vratili s prve crte, s nekoliko suboraca obišao bi obitelji poginulih, do toga je posebno držao. Njegova popularnost širila se – kako je s vremenom postao načelnik “oklopa” Četvrte, pa zamjenik zapovjednika brigade – i na ostale rodove postrojbe. Poštovala ga je cijela brigada, od kuhara do časnika. Moj primjer: jednom je hitno poslao po mene vozača Vitrenoga da me iz Turjaka doveze u Šipovo.
Stigao sam u noći i odmah zaspao. Kad, u neka se doba probudim i kraj kreveta vidim Pauka i Krstičevića. Rekao mi je: “Koliko ti moš spavat…” Nisu me željeli probuditi, tiho su razgovarali i čekali da otvorim oči kad se odmorim. Nevjerojatno pažljiv i vojnički ustrojen do savršenstva, primjer hrabrosti. Tako je i poginuo. Kao prvi na prvoj crti. Kako ga onda ljudi neće voljeti…
RIBIČ SA ŠUBAROM
Pauk je na suprotnoj obali na glavi ribiča ugledao – četničku šubaru! Šokirao se vidjevši ih tako blizu, gotovo je potegao pištolj, zaboravivši da je tada gore na snazi bilo primirje
Krstičević: Bio mi je poput oca
General Damir Krstičević, ratni zapovjednik Četvrte brigade, sjeća se Andrije Matijaša Pauka kao časnika koji je svojim iskustvom i sijedom glavom uspio maksimalno iskoristiti mladost i energiju gardista.
– Iznad svega bio je pravi prijatelj i profesionalac od kojega smo svi učili. Po godinama mi je mogao biti otac, ali uvijek me je oslovljavao sa “zapovjedniče”. Nije od toga odustajao niti kad bih ga zamolio da me zove po imenu. Upotrebu oklopa u ratnom djelovanju doveo je do savršenstva, a tehnika je uvijek bila čista i uredna, inzistirao je na disciplini podređenih i za to im pružao primjer. Zaslužuje biti među junacima Domovinskog rata o kojima će djeca učiti u školi, skupa sa Blagom Zadrom, Damirom Tomljanovićem Gavranom i ostalima – kazao nam je general Krstičević, prisjetivši se nekoliko Paukovih finti kojima je zavaravao neprijatelja:
– Kad bi išao u izviđanje, prerušio bi se u seljaka koji u polju reže loze, Nekoliko dana uoči Maslenice palio je motore traktora kako bi neprijatelje uvjerio da imamo puno više oklopništva, tiho je na labudici do prve linije dovlačio tenkove da bi iznenađenje bilo veće, uspio je na Dinaru ispenjati tenkove… Doista je bio posebna osoba, pun ideja koje su se pokazale vrhunskima.
Slobodna Dalmacija/TN
