Objavili smo već o jučerašnjem zanimljivom susretu i razgovoru sa Stipom Perkovićem-Livanjskim faraonom, čije smo priče objavljivali na TN, a koji je i umjetnik-klesar.
Iz njegovog rukopisa za skoru knjigu danas donosimo Faraonom zapis s puta u Njemačku, a uskoro, ususret Dušnom danu, objavljujemo i njegova neobična pisma pokojnoj supruzi…
IDILIČNI PUT U NJEMAČKU
Evo nakon trideset godina, moja draga dobro se oporavila, djecu podigli, malo imovinsko stanje sredili, i evo nas gdje hujimo prema zapadnoj Njemačkoj, radi nabave povećeg bagera. Marka Libher, gusjeničar težak 22 tone. Ujedno idemo i zbog traženja kakve betonare u Aus-triji. Eto od one šuge dokle je se došlo, a zahvaljujući i našem starijem sinu Ivici, koji nas i šalje na ovu dugu turneju. Zahvaljujući njegovoj blagoj dirigentskoj palici mi, njegovi roditelji, smo dobili delikatan zadatak, i evo isti izvršavamo.
Lijepo nam je! Vozimo se. Ruta: Livno – Minhen. Mjesec prosinac. Zimski pejzaži sporo mile u nazad, otkrivajući nam svakog časa sve novo i novo ruho zimske čarolije. Obavija nas snježna izmaglica, a bijele pahulje poduprte jugozapadnim laganim vjetrom, iskosa nasrću na Golfovu šoferšajbu. Brisači se zdušno bore da Anđi i meni pomognu da što bolje i čistije mo-žemo razgledavati sve ono što iznenada izranja iz te zimske čarobnice. Doduše moju drugu polovicu to i ne uzbuđuje onoliko koliko mene.
Ona brigu brine: šta će joj biti s kućom, s kravom, s kokošima, a posebno s djecom. „Ma ne boj se bona Anđe“ – govorim joj onako više u šali, ne bi li je malo olabavio iz grča koji ste-že njeno zaplašeno srce te će ona: „To tvoje „ne boj se“ i dovelo je mene do ovoga.“ – „Pa šta ti fali bona Anđe?“ – oponiranja – „Pa dobro ti je Bog dao: imaš dobre i sinove i ćeri i nevjes-tu; šta bi željela još?“ Tako se nas dvoje pomalo roškamo, a ona će najzad: „Šta si se navio ko šejtan; da nisi proguto slučajno gramofonsku ploču, vidi ga kakav je?“ – „Pa kakav sam da sam, tvoj sam, ne možeš me se oprati ni lugom ni vodom.“
I evo najzad brzo pade lička noć a i kapci se sklopiše, i zatvoriše crne, čarobne očice moje drage… Evo ona mrtvim vodu nosi, a ja ostavši sam osluškujući jednolično šaptanje Golfovog motora, razmišljam ovako: evo Anđa i ja klizimo prema zapadnoj Evropi, oboje smo u pood-maklim godinama, njoj 57 a meni 62 godine. Malo su i sluh i vid popustili. Zima, put neizvjes-tan i dalek. Bolje i ne misliti šta se sve može dogoditi. Imamo neke lance, više formalno, nego od koristi, a i pitanje je da li ih ja znam i staviti kad zatrebaju.
– „Jesi li se naspavala pile moje evo se primičemo hrvatskoj metropoli?“ Ona se malo pro-meškolji, okrenu desno, još bolje se ušuška u deku i nastavi sanjati; kako je sretna i zadovoljna što ima najčestitijeg mužića na našoj planeti…
Kroz Austriju snijeg ne jenjava. U daljini crvena svijetla na krovu ralice, kao da je se otrg-lo kontroli užurbano se gasi i pali. Evo ga ide polako u susret. To ulijeva povjerenje; znači ne-ćemo ostati u snijegu zameteni. Zora puca, a i mi se pomalo primičemo Salzburgu gradu koji se nalazi na granici Austrije i Njemačke. Poslije granične formalnosti, naš Golf neumorno gra-bi prema cilju, a cilj je treća tankštela od granice prema Minhenu.
Na toj benzinskoj pumpi treba da nas čeka jedan Slovenac Franz, na koga nas je Ivica upu-tio. Ali došavši tamo malo prije 11h, njega nema. I najzad oko 1h iza podne dođe Franz. On se izvinjava, ja odmahujem rukom da ne smeta. I poslije rukovanja, zagledanja u oči, opipava-nja, čupkanja dugmeta na bundama, ponovo hrlimo prema Salzburgu.
{gallery}faraon-djela{/gallery}
Ovo su neka od brojnih građevinskig i umjetničkih djela Stipe Perkovića-Livanjskog faraona
Iznenada, Franzov Audi skrenu udesno na benzinsku, a naš Golf za njim i evo nas troje ručamo isčekujući Franzova prijatelja Frica, Austrijanca s kojim ćemo tražiti betonaru po Sal-zburgu. I zaista, nakon što smo se malo prihvatili i ponešto popili, krenusmo u akciju. Siječe-mo salzburško predgrađe uzduž i poprijeko. Naprijed nas vodi Fric, u nekom, za mene bezi-menom, tamnom, robusnom automobilu, a za njim juri Franzov Audi, a za njima moj tužni Golf dvojka. Ima se osjećaj kao da smo na trkaćoj pisti. U njih dobri auti, a u mene ne, oni vješti i terenu i zimskim uvjetima, a ja ne.
– „Tako mi Boga,“ rekoh Anđi, „imamo šanse da nas više naša kuće ne vidi.“ Golf se sa svojim lošim gumama ponaša kao da mu je u hladnjaku mjesto vode vino. Kako god dođem u koje mjestašce, tako zaključivamo: ova betonara dobra, ali skupa; ova opet jeftina ali i ne va-lja. Ja sam pred teškom odlukom. Njih dvojica me nutkaju, predlažu, razglabaju, ubjeđuju, a ja se u to sve tako dobro razumijem kao i magare iliti tele u šarena vrata. Vrtim sumnjičavo gla-vom, a Fric će iznenada: „Imam rješenje, odmorimo se i štogod večerajmo, a zatim put pod noge preko cijele Austrije put Wilaha. Tamo u jednom omanjem gradiću ima jedna betonara, koja se mora micati s toga mjesta. Dobra je, a moći će se kupiti ispod cijene.“
Ovo sve mi prevede s njemačkog moj prijatelj Franz, iako sam i ja ponešto razumio. „Šta ćemo?“ – pitam svoju ružicu. – „Ne znam ništa, radi šta znaš da ja kasnije ne budem kriva,“ reče ona. – „Bože sačuvaj, da ti budeš kriva, ta reci kad sam je tebe krivio?“ – „Znam, znam da nisi ako ćemo lagati.“
Poslije večere i podužeg odmora, nađosmo se opet na dugoj trkaćoj stazi Salzburg – Wi-lah. Zimska noć je već odavno pala. Naš Golf teškom mukom sustiže njih dvojicu, i njihove snažne automobile. „Moli se Bogu ako misliš da živi dođemo svojim mačićima,“ rečem Anđi. „Molim se ja i bez tvoje opomene,“ dodade ona u strahu.
Zatim se sva tri automobila neočekivano nađoše ispred neke dobro osvijetljene naplatne kućice. Kad dođe red na nas, primakoh Golfa i dobi kartu koju platih dvajestak maraka. Posli-je ove formalnosti, stadosmo čekati vlak.
To je poseban vlak bez kojeg se ne može doći do onoga gradića, gdje se nalazi betonara. Možda i može odnekuda izdaleka nekim zaobilaznim putem, ali kako mi prevede Franz, taj tunel kroz Alpe davno je probijen i čini mi se da je dug cirka 12 kilometara, ako ne i više.
Čekajući tu vlak, vidio sam ovakav prizor: Ravnica široka oko 700 m, a dugačka čini se bez kraja. Bilo je vidno, vjerojatno je se pun mjesec sakrio iza oblaka, koji je zdušno zasipao zemlju svojim „kosim čavlićima“. Toj svijetloj noći doprinosilo je i čarobno blještavilo, što je bilo iskićeno uoči Božića, pedantnim rukama Austrijanaca. A iznad te snježne ravnice dizale su se skoro dvije okomite planine, tako da su se one činile kao dva džinovska zida na čijim se vrhovima oslanjaju nebesa. U podnožju tih bezimenih planina ljudi se čine kao miševi što skakuću ne bi li se zagrijali, tako su mi se učinili i Slovenac i Austrijanac copćući sa svojim zimskim cipelama da zagriju noge.
Anđa i ja (pošto je bilo oko jedan sat iza ponoći) uzmemo čvaraka i domaćeg kruha, nude-ći i njih dvojicu, mislio sam da neće, ali ubrzo okopniše i čvarci i kruh. Malo zatim smo u vla-ku, koji je na toj kratkoj relaciji namijenjen i za ljude i za automobile.
Najzad smo ponovo u svojim limenim ljubimcima. Postrojeni istim redoslijedom: Fric, Franz, Anđa i ja, spuštamo se niz neke jako strme serpentine. Oni vješto savlađuju snježne zavoje, a ja sa strahom i teškom mukom.
I evo najzad se ugleda taj mali gradić, u takvom predbožićnom blještavilu, da je to nemo-guće riječima dočarati. To blještavilo još čarobnije izgleda pošto se zrcali i odražava u maloj rijeci koja rasijeca taj gradić na dvije jednake polovine. Ovaj, za Anđu i mene bezimeni, gradić leži također između dvije planine, samo ne onako visoke, kao one prethodne, gdje smo čekali vlak. Snijeg lapta, zdušno se trudeći da zaspe svaku poru, svaku pukotinu. Njih dvojica se dovezali kao đavo krsta da s njima pođemo u hotel prenoćiti, i to sve na njihov trošak.
Anđa i ja ne damo se, da je kasno, da je prošlo dva sata iza ponoći te da ćemo nas dvoje noćiti u Golfu, da već imamo dvije velike deke, kao i ‘ligen siceve’. Oni svoje, a mi svoje, ali bosanska tvrdoglavost likuje. Brbljamo o svemu što nam je se događalo prethodna 24h, dok nas san ne ušutka. U zoru je nas hladnoća probudila. Vjerojatno bi nam bilo i hladnije, ali naš je Golf sav u snijegu.
Ta čarolija pomiješana sa strahom se čini kao neka čudna bajka. Poslije razgledavanja be-tonare, na putu smo prema rodnom gnijezdu. Poslije desetak sati mukotrpne vožnje, moja lut-ka i ja pijemo topli čaj sa svojim potomstvom.
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!
www.tomislavnews.com /Stipe Perković-Livanjski faraon
