Cvjetnica je jedna od važnijih nedjelja u godini. Em je to važna vjerska priča, em se približava Uskrs sa svim svojim čarima, em dolazi proljeće pa se svi osjećamo malo živahnije.
Piše: Vinko Vukadin/www.tomislavnews.com
Tako je bilo i kad smo bili djeca, u vremenima dok smo još čekali Uskrs zbog jaja i drugih darova koji bi se slučajno zatekli, a mnogi smo se veselili Uskrsu jer smo u to vrijeme opet mogli upoznati onoga kojega bi nam mater predstavila kao oca, a kojega smo viđali samo za Uskrs i Božić , zahvaljujući činjenici da smo u to vrijeme živjeli u blagostanju komunističke svezaposlenosti. Naš otac, kao i drugi iz našeg hercegovačkog kraja, su te blagodati uživali , kod Švabe po Hamburgu ili Muenchenu. No, to je neka druga priča. Ova današnja govori o Cvjetnici i ljepoti. Sigurno će mnogi pomisliti da sam malo ošamućen proljetnim suncem i da me nešto dobro udarilo u glavu kad i u ovom vjerskom blagdanu vidim zemaljske stvari kao što je ljepota. No, nije to baš tako.
Cvjetnicu pamtim upravo po toj sitnici. Mi smo , naime, na Cvjetnicu imali običaj umiti se rano ujutro umivamo u vodi u koju je bilo ubačeno proljetno cvijeće, uglavnom ljubičice, ali nikako visibabe. Mater bi nam uvijek pojasnila da je jako važno umivati se, ali je umivanje na Cvjetnicu bio poseban ritual upravo zbog toga cvijeća. Ritual je bio pojačan maminim tvrdnjama da će najlipši bit onaj koji se prvi umije u takvoj vodi. Nisam ni do danas siguran je li to tako i je li to bio trik da nas se izvuče iz kreveta, no trik je djelovao na nas kao neki magični magnet koji je umorne noge i moju lijenu osobu tjerao do nevjerojatne lakoće dizanja.
Moj glavni konkurent , uostalom kao i na drugim područjima, bila je moja mlađa sestra. Nju je Bog podario mnogim talentima, a jedan od najvažnijih je bio i ostao nesaglediva volja mene prebaciti u drugi red. Možda je to igra prirode, jer sam se ja prvi rodio, točno devet mjeseci nakon prve bračne noći mojih roditelja. Tu činjenicu sam ja obilato koristio tvrdeći da sam upravo ja dijete najveće ljubavi, a ne slučajni proizvod bračne obveze. To natjecanje, u kojem je moja sestra izgubila prvi korak , jer je kasnila dvije godine, posebno se odražavalo na Cvjetnicu. Možda to nije bio jedini razlog da je moja sestra svakako željela biti prva. Ja se ne mogu oteti dojmu da je ipak glavni razlog bila izvorna ženska potreba biti lijepa. Taj izvorni nagon počeo se javljati već u ranim godinama, tamo negdje oko 9. godine. Dakle, jako rano i za nas muške nepojmljivo. Kulminaciju te potrebe sam ja doživljavao svake godine nanovo na Cvjetnicu.
Iznad naše kuće, u brdu, u hrastovom grmlju, ispod kamenih litica se svako proljeće na vrijeme jave ljubičice. One su imale svoje mjesto na kojem su se uredno pojavile da bi Cvjetnica bila uistinu cvjetna. Ne sjećam se da su ikada zakasnile i da nisu bile lijepe. Uvijek mirisne i u grupicama bi okitile nešto što smo mi zvali ledina, a u stvari je to bila skupina travnatih biljaka između šturog kamenjara, ispod hrastovog grmlja, koje nema ništa sa slavonskim hrastom, osim imena.
Te ledinice bismo uvečer prije Cvjetnice posjetili i pobrali ljubičice. Mater bi ih pospremila tako brižno da su ujutro bile još mirišljivije. Puno ranije nego bismo se mi mogli probuditi mater bi u bijeli lavor ulila čiste hladne vode i tomu dodala te naše ljubičice. U to vrijeme smo imali jednu ili dvije stolice na koje bi, kao na neku vrstu oltara, mater stavila lavor s ljubičicama i ručnik. Umivanje je bilo više ritualne nego higijenske prirode, pa je i borba za taj oltar ljepote bila odlučujuća u proteku Cvjetnice. Ovisno tko bi bio prvi, dan mu je bio lijep ili ispunjen mrzovoljom i plačem. Mater je u određenim situacijama znala odigrati ulogu moderatora, ponekada čak i diktatora jer bi prednost dala svojem osjećaju, a ne fizičkoj spremnosti kandidata za pretplaćenu ljepotu u čitavom našem budućem životu. Kad bi prednost dobila sestra, ja sam sumnjao u teoriju djeteta ljubavi i u žensku objektivnost, a kad bih ja bio prvi onda sam imao nepobitne dokaze o muškoj nadmoći nad ženskim koalicijama.
Moja sestra je i u to vrijeme bila uporna i jogunasta pa sam ponekada morao popustiti, ali ne često. Ipak je ona žensko i nije smjela biti brža.
Za ljepotu nikada nisam bio siguran. Kad sebe pogledam u ogledalo pitam se bi li bilo dobro da se opet umijem u ljubičici ne bi li se na moje lice vratila ona ljepota vjere u čudotvornost Cvjetnice.
Djeci pak preporučam da se svakako umivaju u cvijeću jer će time osjetiti ljepotu koju im je Bog darovao. Još uvijek se sjećam takve Cvjetnice. Jedino se ne sjećam da je brat Blago ikada bio prvi, ali, ne bih sada o tomu.
