NA BADNJE JUTRO
Kada moj ćaća uoči Božića iz Njemačke iđe
to je najduži dan u godini.
Najduži na svitu, nikad brate proć,
satareš se čekaš kad će ćaća doć …
Kad ćaća iz Njemačke iđe cila se kuća redi,
i mi se kupamo petkom,
kad ne iđe onda subotom.
Prvo mi muški ponda ženske.
Mater uvik grije naše aljine na šporetu.
Sidimo kod šporeta sušimo glavu,
jer ne smiš u ladnu sobu oprane glave leć
more ti se lice izgoberit . Baka na nas pazi
svakog isto voli i mazi i mi volimo nju.
A onda jedna materina rič prava,
u krevetu je suva dičinja glava, k’o beba spava.
U rano jutro dragi topli glas budi nas,
iz Njemačke ćaća je stig’o
na rukama me dig’o.
Pa me u zrak baca, letim k’o da sam tica,
u kujni se skupila sva dica,
Mater od sriće malo plače malo se smije,suze krije.
Iako letim i jako se smijem, pomno pratim
u kutu oka, dva velika kufera šarena, široka.
Što li se u njima krije neš dočekat,
daj što prije ćaća dok ih nisu dograbila braća.
mater smiruje situaciju, a ćaća i mi smo za akciju
ona se šćapa laća. Otiće ćaća!
Banane, bombone, čokolade s lišnjacima cilim,
ukrasi za bor, lampice svih boja i nova vesta moja.
Na njoj neka dica poznam ih to su Ivica i Marica ,
a lice moga ćaće sije, sve nas grije
sve nas grli, ljubi sav on cvate.
Naše Badnje jutro, uspomene,
zauvijek pamtim ove svete sate i oči moga tate.
Autor: Ante Brajko Antek
www.tomislavnews.com
