Knjiga “Miki, bilo triput u Mostaru” postala je književni hit. Marina Radoš, autorica, rasprodala je cijelu nakladu. Njene kolumne čitaju se u brojkama od deset pa do nekoliko stotina tisuća kada se u obzir uzmu svi portali koji je prenose, a na društvenim mrežama prati je desetak tisuća ljudi. Ova djevojka iz Tomislavgrada koja je dugo godina živjela u Mostaru, danas živi u Splitu i radi na novoj knjizi.
Boboska.com: Marina Radoš hercegovački je dokaz da se djevojka ne mora slikati polugola u ogledalu da bi ju pratile i obožavale tisuće ljudi. Što radi jedna spisateljica koja ima 10 000 vjernih čitatelja?
Kad postanem svjesna toga, uhvati me panika. Najbolje pišem onda kad zamislim da to nitko neće čitati.
To je recept za dobro štivo.
Ne radim ništa posebno – to il’ nemaš ili imaš. Drago mi je da me ljudi vole.
Boboska.com: Godina i pol je prošla od kada je “Miki” ugledao svjetlo dana. Knjiga je planula, predstavljanje je bilo vrhunsko, a nedavno ste objavili i da knjige više nema u prodaji i da se više neće tiskati. Znači li to da “Miki” odlazi u mirovinu?
Za sada da. Ta me knjiga osobno jako namučila. Danas je ne volim čak ni prelistati. Neka to ostane nešto što sam poklonila samoj sebi na početku karijere i doista se ne želim vraćati na tu priču. Nije to bla-truć štivo koje sam napravila i prodala. U toj knjizi je život koji se nekada nekome doista i dogodio.
Boboska.com: Stiže nam “Vladavina lavova”. Hoće li u toj knjizi biti “Miki” ili neki drugi lik i o čemu se konkretno radi?
Vladavinu tek pišem i ponekad objavim neki mali citat iz knjige iz neke neobjašnjive potrebe. Vladavina je teža priča o bolesti, umiranju i iskupljenju. Život mi pred knjigu uvijek donese priču. I ja je moram zapisati.
Boboska.com: Je li pisanje kao takvo neka vrsta ozdravljenja, kad već spominjete teške priče?
Je. Barem meni. Pisanje me je ustajalo iz najdubljih provalija. Neizmjerno sam zahvalna životu što znam pisati. Uživam u pisanju, mogla bih samo pisati čitav život. Ne postoji sličan užitak, ne postoji ništa što je bolje i ljepše. Pisanje je moja religija.
Boboska.com: Niste klasično religiozna Hercegovka?
Klasično sigurno ne. Smatram da je vjera autentičnija ako je intimna, ako nije glasna i ako ne dira druge ljude.
Boboska.com: Da ostanemo na rodnoj grudi – potječete iz klasične hercegovačke obitelji, a ni po čemu niste taj tip. Kako su Vas roditelji odgajali?
Obitelj je uvijek bila oslonac i utočište, ali ne na onaj fejk način kakav se u ovim krajevima zna zalomiti. Razgovarali smo. Stalno smo razgovarali. I kad si mlađi ne shvaćaš ono što imaš u kući – tražiš savjete među vršnjacima i misliš da možeš sam, ali danas iako još nemam svoju djecu potpuno shvaćam svoje roditelje i nadam se da ću biti barem pola njih kad dobijem djecu. Možda sam prekasno shvatila da me nitko ne voli više nego oni.
Boboska.com: Postoji stereotip da su žene poput Vas daleko od ideja da imaju obitelj i djecu, potvrđuje li i vaš primjer to?
Ne. Mislim da takve zamisli stignu kad se prvi put u životu zaljubiš. Dogodilo se i meni to. Tko bi rađao djecu da u njima vidi samo odgovornost i odricanje? Držim se one – da nije ljubavi ne bi svita bilo. Djeca dolaze kad ljubav sazrije da ih napravi.
Boboska.com: Znači Marina je upoznala svog Mikija?
Ne znam zašto svi Mikija vide kao projekciju savršenog muškarca. Savršenog muškarca ne čini lijepa brada i dobar stas. Miki Kolarević možda je projekcija fatalne ljubavi, ali sigurno ne nekoga s kime bi se mogao živjeti zdrav život i stvoriti obitelj.
Boboska.com: Kakve muškarce volite?
Volim samo jednog muškarca.
Boboska.com: Dalo se primijetiti da volite i nogomet, na njemu ste čak i diplomirali. Jesu li dečki u kopačkama i dalje zanimljivi?
Ne gledam to tako. Priča na koju aludiraš se dogodila sama od sebe. Ta crta može biti zanimljiva i atraktivna, ali samo na prvu. Za velike stvari potpuno je nebitno čime se netko bavi.
Boboska.com: Jesi li postala Hajdukovac otkad živiš u Splitu?
Bila sam Hajdukovac odmalena na neki način. Poslije Barcelone i Zrinjskog, to je moj najdraži klub. Često idem na utakmice Hajduka i doista bih voljela da na kraju sezone moja omiljena trojka zauzme vrhove ljestvica svog područja.
Boboska.com: Kako je moguće da se u jednoj osobi krije navijač nogometnog kluba i pjesnik?
Ne znam. Doista volim nogomet, onaj suštinski, pravi, kakav nudi Barcelona. To je valjda neka iracionalna strast i ne odupirem joj se.
Boboska.com: Ostanimo na muškim temama – znam da rijetko govoriš o privatnom životu, a to svakoga zanima. Koje je najbolje, a koje najgore upucavanje koje si doživjela?
Kao ulet, ha? Neću nikad zaboraviti jednog malca koji mi je na jednom stadionu, mrtav – ladan kao da me zna sto godina prišao i rekao: Pa dobro gde si ti, baš sam ovih dana hteo da te zovnem.
Boboska.com: Marina, pa dobro gdje si ti – Split, Mostar, Tomislavgrad? Gdje ti je glava, a gdje srce?
Moje srce je definitivno ostalo u Mostaru. Za Tomislavgrad me danas vežu roditelji, neke sitnice, šačica prijatelja i uspomena, i to je to.
Na Split se privikavam. Glava je tu i nije joj moglo biti bolje. Za srce ćemo lako. Valjda ga ima dovoljno.
Boboska.com: Marina, najljepša hvala na ovom razgovoru
Razgovor: Boboska.com/TN/Foto: FB
