Od kada je Duvanjskog polja, još od vrimena kralja Tomislava, ovde je glavna zimska namirnica, obvezno za nediljni ručak – kiseli kupus. Svaka kuća je imala veliku drvenu kacu punu kiselog kupusa, par stotina kila.
Bio je to jedini C vitamin u oskudnoj prehrani. Osim kuvanog, ponekad bi se pojeo sirov, na salatu, a najslađe je bilo, kad bi stopanjica rezala, dobit krišku iz sredine, stavit zrnce soli, i zagriznut, dok se rasol cidi niz ruku. A rasol, e to je specijalitet. Osvježavajući, ukusan, zdrav, posebno učinkovit u rješavanju mamurluka.
Kiseli kupus sa suvim mesom se obavezno kuvao nedjeljom, pa i češće, i tema je jedne zgode, u južnom kraju Duvanjskog polja. Niko u nedjelju odluči otići u Imotski, kod kuma, po vino i rakiju za seosku gostionicu. Malo popio kod kuma, malo s ekipom iz Vira u Posušju, ali je sretno Opel karavanom stigao kući, malo iza šest. Već su stolovi puni, mlađarija igra briškulu i belu, a malo stariji žustro raspravljaju o životu u tuđini. Niko lagano priđe šanku i upita ženu Lucu: “Šta si varila ručku?”
“Misusovo, nedilja je, kupus i meso!”, odgovori Luca.
“Ajde, srca ti…, da se ne penjem gori, donesi mi jedan tanjur”, skrušeno zamoli Niko.
Dok je Niko unio dva bidona vina i pletaru loze, na stolu je već bio pun, uzvršen tanjur kupusa, a iz njega vire 3-4 gola rebra. Niko side i viljuškom promiša sadržaj tanjura, gleda u gole kosti od rebara, pe na sav glas dobaci:
“Srca mi…, ja sam ovde treća ruka?”!
Svi se trgnuše, karte spustiše na stol, a rodijak Jozo priupita:
“Kako, bolan, rodijače?!”
Mrtav hladan, i dalje vrteći po tanjuru, pojasni: “Prvo Luca, drugo Džeki, treći ja!”
www.tomislavnews.com/Del-Mat