Pisma preko oceana: Mary od Anđe! Draga Mare, kod nas ti je pravo zahladilo, ne može se više spavat bez čarapa.
Neobično je nama i to što je jeseni i zimi hladno, a u proljeće i ljeti toplo. Mi ti volimo iznenađenja, pa i kada to nisu, ali samo kada su dobra. Pa ih i umjetno stvaramo. Eto, do prije neki dan ( a priča se godinama ponavlja) naši u selu su kukali kako ove godine nema krumpira, pojela ih zlatica, miševi, pa kako će ih bit kad kiša nije padala…A da sada poviriš u trapove vidjela bi da su puni i to onih lijepih, čistih, ma sirove bi ih jeo. I svi kažu da su rodili taman, dakle, ima ih upravo onoliko koliko treba, možda malo više, ali neka se nađe. Hoću reći da su svi znali, jer su zavirivali, da krumpira ima, ali-treba sam sebe iznenadit!
Tko o čemu, reći ćeš ti, siromah o – krumpirima. Znaš da ih ja i ne volim dok ima mesa, a ima ga, hvala na pitanju, i friškog i suhog! Ne u kući, nego u trgovini, na tržištu, a za cijenu ne pitaj-ne možeš uživat jeftino. Točno znam čega si se sad sjetila: vani pada snijeg, bura fijuče, a nas desetak ukućana natiskali se oko šporeta, miris kupusa i suhog mesa nas opija, nikad dočekat da se skuha. Kad se skuha, onda se hladi, a mater moli-pozdravlja Gospu, molitva se otegla, nikad dočekat Amen, a svima već voda na usta. Reci da sam pogodila-to je ta idila koje više nigdje nema, osim u sjećanjima.
Priznajem, meni je još uvijek do mesa, a tebi? Ne moraš odgovarati, znam ja do čega je tebi, a ja evo da ti napišem kako stoje stvari kod nas sa svinjokoljom. Upravo sada je vrijeme kada se kolju svinje iliti krmad, ako ti je ta riječ bliža. Malo gdje se kod nas na selima sada kolju krmad po dosadašnji, onako kako se ti sjećaš. Pitaš zašto? Pa nema ih tko hraniti, samo starost kod kuće, a kažu i ne isplati se. Možda bi ih starci i mogli hraniti, ali kad dođe ovo vrijeme za klanje, sad ćeš se nasmijati, nema tko držati krmad pri klanju. Znaš ono kad se krme izvede iz krmčaka, pa trebaju tri četiri snažna čovjeka da ga private-drže, dok onaj glavni nožem prikolje gudina. Žene bi držale tavu u kojoj se ‘vatala krv za krvavice. Doduše, nas dvije smo se uvijek plašile tog posla, malo bi pogledale kroz prozor, bilo je strašno. E, sada se toga plaše i mladići koji su ostali na selu, a malo ih je, neće blizu kad se krmad kolju. Pa spalo na žene i to one starije da drže gudina pri klanju. Čujem stari Marko povalio gudina, a pomažu mu s baba i nevjesta, a on viče : „Ma nase ga nevista, nase ga potegni, uduši babu…!“ Nisam smjela gledati jesu li ga svladali, ali sam vidjela malo dalje tri dečka kako su zatvorili uši da ne čuju skiku gudina i ne vide krv, a kako reče Markiša, mogli bi ga pečenog za jedan dan pojesti. A, štaš, došlo tako vrijeme, ali mi nađemo rješenje za sve probleme. Sada ima nekoliko farmi svinja u našem kraju, pa odeš i samo zabilježiš koje ćeš, ljudi sve urade: zakolju, razvrstaju, isijeku za topit mast (znam da odmah misliš na cvrljke!), samelju za kobasice, ma sve to ureda, posole, ako želiš i osuše i sve ti suho, gotovo donesu. Naravno, sve se to dobro plati, ali-ima se, more se!
Je tebi i do mesa, voliš čuti da će biti pečenice i pršuta kad dođeš, ali tebi je i do politike, i to ove naše, jadne, nikakve, smiješne naprosto. Smiješne, jer narod, u svojoj nemoći, izmišlja lijepe kletve političarima: dabogda vam supruge našle ljubavnike, a vi pred ljubavnicama bili nemoćni; dabogda vam pukla proteza čim zagrizli pršut i janjetinu; dabogda vam izbušili gume na Audiju A 6 u mrkloj noći, u dubokoj šumi, vuci oko vas vijali, a medvjedi brundali; dabogda vam sinovi i kćeri, umjesto u školi, bili u Big Brother kući; dabogda živjeli samo od plaće, plave kuverte sanjali; dabogda svoje džepove praznili, a proračun punili; dabogda, ma dabogda vam Bog pamet prosvijetlio kako bi shvatili da ste nesposobni i da ste krivi ljudi na pravim mjestima, zahvalili biračima i tiho na prstima odšetali u zaborav! Vidiš kako je naš narod postao kulturan, pače skrušen, i kako ima blage kletve. Sjeti se samo onih groznih koje smo od naših starijih slušali u djetinjstvu i mladosti, te onih kletvi pretočenih u pjesmu, tipa: «Znat ćeš , dragi, što je moja kletva, kad te bude trgala Neretva» ili «Oj svekrvo, što si me kudila, zmija šarka oči ti popila» i meni najstrašnija:»Ako , dragi, imaš drugu dragu, oči tvoje visile o špagu». Je li da je strašno, i sada me jeza spopada. Zamisli da današnje preljubnike stigne takva kletva, ne bi špage…
Pohvali me što sam našla dobar recept za ova pisma: prvo posna hrana, pa red mladog iliti friškog mesa, red politike, pa red narodnih običaja, pa aktualija, pa ću ti, evo na kraju, malo i ekologije.
Jutros se dignem na lijevu nogu ( a obje su mi lijeve, tako kažu moje nevjeste!) i vidim vozilo za odvoz smeđa već ode, a meni kanta puna smeća ostade iza kuće. Vičem na onoga komunalca što ne istrese i moje smeće, a on me hladno pogleda, zakoluta očima i zagalami: «Pa milostiva, ako sam smećar, nisam ni pas tragač, ni izviđač»!. Postiđena, slegnu glavu, priznah da je u pravu, ali me zaboli neobuzdan smijeh iz moje kuće. Nevjeste piju kavu! Dobra kakvu me je Bog dao, namjestim i ja osmjeh:»Jeste li se naspavale, drage moje, što niste prije doručkovale, pa onda pile kavu i pušile»! Pohvali me kako sam dobra svekrva, a ostalo, što nije za pisanje, ispričat ću ti, dug je Život. Ne griješim, nego Život pišem velikim slovom, jer je on jedan i jedini, neponovljiv. Tebi neka bude dug i ugodan!
Želi ti tvoja Anđa.
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
