“POPRAVE” i “KOFOL”
Prije par dana slušam Radio Tomislavgrad i voditeljski tercet kako se bezuspješno muči pokušavajući animirati slušatelje da se uključe u emisiju na temu “Život u našem gradu”.
Što nam smeta? Što bismo mijenjali? Kakvih sadržaja nedostaje, a kakvih bi željeli da ima?
Sve to oni pitaju, ali uzalud! Premda su svi nezadovoljni, nitko se ne javlja. Svi smo puni ideja i rješenja za šankom, ali ih ne želimo javno izreći. Općepoznato je da nama mozak za šankom radi 100 na sat, a čim ga napustimo, ideje splasnu.
Mene to ne čudi. Mi smo Duvnjaci jednostavno takvi ljudi! Dobrodušni, ali malo “na svoju ruku”.
Često ne znamo što bismo htjeli i željeli, ali znamo da smo nezadovoljni! To je zapisano u našem genetskom kodu.
Vodeći svjetski antropolozi su nedavno na lokalitetu Vranbaba pronašli fosilizirane kosti pračovjeka za kojeg se tvrdilo da je “Duvnjakus homo”, što je zapravo točno, ali s dodatkom “poenitet hominem”, kao što i sama riječ kaže (nezadovoljan čovjek).
Dakle, još od tog razdoblja duvanjski čovjek je nezadovoljan! Vraćao se nezadovoljan iz lova na mamute jer je tvrdio da je mamutovina prežilava i da bi bilo bolje loviti stratosaure!
Čak iz kamenog doba uz fosilizirane kosti pronađene su male kamene ploče na kojima je urezano nešto kao “deutsche”, za što arheolozi tvrde da su “njemački papiri”. Dakle, ni tada duvanjski čovjek nije bio zadovoljan životom ovdje već je težio “njemačkim papirima” što je ostalo do dana današnjega. Ajde dobro, šalu na stranu. Ovo sam sad smislio
Uglavnom, htio sam reći da smo stalno nezadovoljni. Ali kod Duvnjaka imaju dvije vrste nezadovoljstva i ne znate kad je koje. Jedno nezadovoljstvo se zove “poprave”, a drugo je “kofol”.
Evo, recimo, u onom postbožićnom periodu kad se dijaspora vrati, a Duvnjaka upitate kako je u gradu, on će vam otprilike dati ovakav opis kao iz western filmova:
“A šta ću ti reći, nigdi pasa! Sve opustilo! Glavnom ulicom jak vitar nanese prašinu i suve grmčiće gladišike! Škripaju vrata salona u kojem kradljivac stoke ispija viski. U sumrak ujaše stranac na mazgi i traži prenoćište.”
Pomisliš da se radi o El Pasu, a ne o Tomislavgradu!
A opet na ljeto kad svi dođu i grad oživi, reći će vam: “Ma jedva čekamo kad će ići! Dosta nam je onog “kaj”, i onih “A eeee”, i njihove “šacii”… ajte brte odakle ste došli! Pustite nas na miru.”
Ili recimo ljudi su se bunili:
“Od Brišnjičke kamere pa dolje, ljudi voze po 150 na sat! Ne smiš kući svrnuti! Policiju to ne briga, radi šta god ko oće!”
Policija nabavi “Šejtan vozilo”, odnosno famoznu bijelu Škodu i postavi je na te lokacije, a onda će opet isti ljudi:
“Pa majke ti, ima li se Škoda igdi drugo motati već kod nas! Ima li još sela oko Duvna! Pustite nas da živimo.”
Ili recimo, vijećaju seoski odbori:
“Triba otpilati one borove u greblju! Ružno i’ brate i viditi. Iglice padaju po spomenicima, sve ispesine, a i vitar bi i’ mogo polomiti pa će skršiti ono spomenika”.
Nekako prikupe sredstva, plate sjekača, a već za sljedeću misu na groblju vele:
“Koja budala sruši ono drveće! Sunce upeklo, nemaš di zavuć glave, gledaš kad ćeš pasti unesvist!
Briga pratra, on se zavuče u onu kapelicu, a nama šta bude! E, pa stvarno, koja budala ovo smisli.”
Tako je bilo i s drvećem u gradu:
“Triba to popilati! Padaju grančice i smola po ulici! Lišće se vuče za nogama. Prljavo, brate”.
Kad se otpilalo:
“Kakav je grad bez zelenila! Nigdi drveta! Nemaš di liti auto zavuć… sve izgori.”
Kad su ponovo posadili drveće:
“Ma fino je to, ali di će s ovim drvećem što izaziva alergiju. Di im je pamet bila.”
Eto, tako je to kod nas. Nešto kažemo iskreno, a nešto radi reda. Nešto “poprave”, a nešto “kofol”, pa vi razlučite kad je što. U stvari, danas je moderno biti nezadovoljan, pa zašto i mi ne bi bili u trendu!
Piše: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
