PRVA NAGRADA ABIDU JARIĆU U VITEZU
Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”, podružnica Vitez tradicionalno, u znak sjećanja na poznatog hrvatskog i bosanskohercegovačkog književnika Marka Martinovića Cara, dodjeljuje međunarodnu književnu nagradu za kratku priču nazvanu po ovom poznatom Vitežaninu.
Ove godine prva nagrada pripala je Abidu Jariću književniku iz Zenice.
Druga i treća nagrada otišle su u Sombor (Srbija) i Županju (Hrvatska).
Iz obrazloženja žirija:
Priča Dodir neba na prvi pogled nije građena na standardan način. Ima tri dijela što se čini baš previše za priču kakva bi se očekivala na ovom natječaju koji upravo ima intenciju njegovati standardni obrazac po kojemu se čitatelj brzo uvodi u priču. Neobičan uvod, opisivanje detalja neke podrumske sobe, na prvi mah može obeshrabriti, pa i odbiti suvremenog čitatelja, ali oni koji imaju čitalačkog strpljenja da dođu do kraja priče, priznat će da je ovo izvrsna priča, zbog odlično date atmosfere “živog mrtvaca” s mnoštvom dobro vođenih detalja, kao i odličnim završetkom priče. Data je nedvosmislena poruka izlaska iz okova prošlosti. Ima sve elemente kratke priče, jedan lik, i efektno poentiranje.
Toj inovativnosti u načinu građenja priče mora se skinuti kapa.
ABID JARIĆ : DODIR NEBA
Ako se pređu tri stepenice koje se spuštaju naniže, ispriječe se vrata od bukova drveta u čiju bravu ulazi veliki kovani ključ koji on uvijek nosi u unutarnjem džepu sakoa ili dugog kaputa, ovisno o godišnjem dobu. Kad se ključ dvaput okrene, otvaraju se vrata i ulazi se u prostoriju koja miriše na sirće. Svaku noć, tek što uđe, on natopi spužvu u blagi rastvor sirćeta i limunova soka i njome pređe sve bakrene i drvene predmeta koji leže na policama. Onda ih posuši pamučnom krpom i pažljivo postavlja na njihovo ranije mjesto.
Kada se oči priviknu na blijedu svjetlost koju škrto rasipa plinska lampa u samom uglu povelike prostorije, primijeti se jedna fotografija u starinskom okviru. Neka djevojka ima kao ugljen garave oči i gleda pravo u pridošlicu. Njegovane ruke spustila niz tijelo, a izraz lica govori da je u nekom iščekivanju. To što sjedi na ivici stolice sa visokim naslonom, prekriženih dugih nogu i sa prozirnim svilenim šalom oko vrata koji joj pada u krilo, nije najprivlačnije na ovom portretu. Osmijeh djevojčice sa tijelom zrele žene osvaja na prvi pogled. Dok se gleda ovaj prizor, sve drugo što bi moglo biti lijepo u trenutku iščezne i ustupi mjesto tim punim usnama koje su blago razvučene. Tek toliko da iz usta može izići samo jedna riječ. Baš ona koju bi promatrač najviše želio čuti.
Tu je i jedan ogroman luster u prostoriji bez struje, stari „Odeon” gramofon na navijanje kome nedostaje truba, volan bicikla obješen o kravlji rog na zidu, porculanska figura pognuta čovjeka kojem je neko s leđa skinuo težak teret.
U prvi mah, reklo bi se da se čovjek našao u nekom malom muzeju beskorisnih stvari u kojem je sve stalo na pola puta, ni tamo ni ovamo, mrtvo – a ipak živo. Svakoj od njih kao da treba tek malo, samo mrvica, pa da ponovo postane korisna i da služi svojoj svrsi. Čini se da sve one priželjkuju da se nešto desi; da se konačno pojavi onaj ili ono što će ih pokrenuti i učiniti ih živim. Nadaju se da će dočekati trenutak kad će se zvono bez jezička oglasiti; kad će se ispod veriga i lonca razbuktati vatra i otkraviti studen koja se godinama nahvatala po zidovima i plafonu; kad će kandžija fijuknuti kroz zrak i razuzdati nagomilanu snagu u prsima i nogama odrvenjelih vranaca u kočiji.
Među njima, kao u centru zaboravljenog svijeta, djevojka na slici sjedi izazovno na ivici stolice, prekriženih nogu i sa šalom čiji jedan kraj čvrsto steže objema rukama. Iznad nje, orao od plastike i bez krila danonoćno lebdi obješen o jedan podebeo konopac.
Leže po policama ti predmeti, svaki na svome mjestu, čisti i uglancani kao da je život iz njih iščezao tek prije koji trenutak.
Među tim umrlim stvarima, jedino još mrtvački sanduk živi svaku noć.
* * * *
San mu teško dolazi na oči. Uzima debelu knjigu tvrdih, crnih korica. Nije on neki ljubitelj knjiga, ali to čini svaku noć iz navike. Drugačije se ne može uvesti u drijemež. Ovoga puta prsti zapinju na stranici 113.
Čita.
Poslije čitanja, sklapa oči.
I drijema nekoliko sati u fotelji na kojoj nedostaje jedan naslon za ruku. Očekuje da će mu se opet javiti košmari koji ga uopće više ne uzbuđuju niti im pridaje neku važnost. Čak ih više i ne analizira jer se u njima ne može naći ništa u što već nije gazio i što on do sada nije po hiljadu puta prevrnuo s leđa na prsa, okrenuo na bok ili s nogu postavio na glavu tražeći u svim tim premetaljkama neki smisao do kojeg nikako nije mogao doći.
Uvijek bi mu dugo trebalo da dođe k sebi.
Kad bi se konačno budio iz tog čudnog polusna, sve oko njega činilo mu se ružnije. I ona djevojka na slici izgleda mu mnogo starije i drugačije. Obučena u sivu haljinu i s pepeljastom kosom spletenom u pundžu, ona nijemo zuri nekamo kroz prozor iza kojeg nije bilo ništa osim neprozirne tame koju je noć već umotavala u mutnu koprenu nevida.
“Gdje je sve ono?”, uzdahnuo bi on dok se teško vraćao ovome svijetu.
Spuštao bi se zatim na koljena da vrhovima prstiju pređe preko ivice kovčega.
Onda će leći u mrtvački sanduk ležerno onako kao što to čine svi oni koji se svaku noć udobno smještaju u svoje krevete. Zatvorit će oči i osjetiti kako u njegovim sljepoočnicama tuče i udara, jako pa onda sve tiše i slabije dok se jeka ne izgubi u daljinama u kojima će prepoznati sebe kako ide za nekim tragovima jedva primjetnim u prostoru kojim se kreće. Zapravo, on ih više i neće vidjeti, nego će ih slijediti mirisom i instiktom. Nepogrešivo, baš onako kako to pas čini dok slijedi svoj trag obilježen mokraćom.
Jedva bi čekao kad će prva jutarnja svjetlost najaviti dan.
Pa da se pridigne i vodom iz bokala okvasi najprije zapešća, a onda i lice. Kažiprstom i palcem pritisnuo bi nos i istisnuo svu nečistoću koja se tokom noći nakupila. Onda bi mokrim prstima masirao uši i napokon ostatak vode izlio na vrat. Potom bi se dugo trljao peškirom kojeg bi prethodno smotao tako da izgleda kao neko jako uže.
“Eh, ovo je dobro”, moglo se čuti kako govori, “Baš kao nekad.”
Prije nego što bi sjeo za stolić i pojeo ono malo korica kruha što je ostalo od sinoć i zasladio čehnom bijeloga luka, bacio bi pogled na fotografiju. Nikad mu nije bio jasan taj svjetleći krug koji se stvarao oko nje iako je svuda naokolo vladala tama. U toj modroj svjetlosti njene oči činile bi se još tamnijim, a iz poluotvorenih usana, kao iz dviju raspuklih trešanja, iskliznuo bi smijeh, jedva čujan i umilan, koji bi svaki put zaustavljao dah u njegovim grudima.
“Jednom će me udaviti taj tvoj kikot, ako me prije toga ne oslijepi to što svijetli oko tebe”, glasno bi negodovao.
Tek je svanulo.
On odlazi u jedan bircuz koji se prvi otvara i gdje svraćaju svi oni koji tu noć nisu spavali. Ima tu vozača noćnih autobusa, tramvajdžija, policajaca, lopova, kockara, kurvi, putnika ranoranilaca. Tu je uvijek, među prvima, i jedan glumac koji se hvali da od rata do danas nije oka sklopio, ali mu to ne smeta da i sada od dva čitanja zapamti svoju ulogu. Ono što nije govorio, a znalo se, bila je gorka istina da od rata ovaj bivši glumac nije navratio u svoje matično pozorište jer je “daske koje život znače” zamijenio šankom u bircuzu “Do posljednje kapljice” na autobusnom kolodvoru.
Kad dođe u taj zadimljeni prostor, on sjedne na prvu slobodnu stolicu.
Ljudi dolaze i odlaze. On još uvijek sjedi. Smjenjuju se gosti za njegovim stolom. On šuti. Konobar mu ništa ne donosi. Niti on šta poručuje. Preko razglasa upozoravaju putnike da je autobus za Zaumlje postavljen na trinaesti peron.
On ustaje.
I uvijek tako.
Svakog jutra.
Pridiže se sa stolice i prilazi šanku.
Poručuje: – Crna kafa bez šećera i čehno bijelog luka.
Šankerica ga poslužuje.
I nijednom ga ne pogleda. Samo upita: – Na teku ili sitniš?
Već je dobro svanulo.
Vraća se. Prolazi pored pekare “Vruć somun”.
– Ima li šta za mene, Ibiš – obraća se postarijem čovjeku u bijeloj bluzi.
– Ima. Sinoć sam ti ostavio – čuje odgovor.
On tobože nešto traži po džepovima, a Ibiš se smješka.
– Ne treba, nemoj se kopati, to je od mene.
Ide pa stane.
Stavlja tvrdu štrucu pod džemper ili dugi mantil. Susreće prolaznike. Poneko ga zaobiđe. Rijetki ga pozdrave.
– Hoće li danas biti kakve nafake? – zluradi su i cinični.
– Bit će, jašta. Onaj gore nikoga ne ostavlja bez nje pa neće ni mene – odgovara ljubazno podižući kažiprst put neba.
Prilazi kući. Kada se pređu tri stepenice koje se spuštaju naniže, ispriječe se vrata od bukova drveta u čiju bravu ulazi veliki kovani ključ.
Vrata će se još nekoliko puta otvoriti u toku dana.
Ulazit će neki i pružati mu dlan da ga on pogleda na slabom svjetlu plinske lampe koja gori u dnu ove polumračne prostorije. Kad se budu penjali uz one tri stepenice, znat će nešto više o svojoj sudbini. Oni će ponovo doći nakon izvjesnog vremena, iako su se prethodni put zakleli da više nikada neće navratiti u tu prostoriju u kojoj je sve mirisalo na sirće i stare stvari.
U kasno poslijepodne, on će postupiti po navici.
Otići će do obližnje vode da na njenoj površini izmjeri svoju sjenku. Kad se uvjeri da se ništa bitnije nije promijenilo, vratit će se u svoj podrum. Postavit će na stol kuhinjsku krpu na kojoj su se još uvijek mogla razaznati slova koja je neko nekad davno izvezao: Zašto gledaš sad u lonac kad mi nisi dao novac. Pojest će ostatke kruha koji je dobio od Ibiša. Sažvakat će i jedino preostalo čehno bijeloga luka. I sjesti u fotelju kojoj je nedostajao jedan naslon za ruku.
A onda će se njegov pogled stopiti s njenim usnama koje su imale boju raspukle trešnje.
“Znam, ti si mrtva”, jedva će promucati, “a bogami – ni ja nisam živ.”
Dugo će gledati u tom pravcu ne bi li konačno čuo riječ koje nikako nema.
* * * *
Komšije su primijetile kako se nešto neobično događa u podrumskom stanu jer se kroz jedini prozor moglo vidjeti kako luster obješen nasred sobe već danima svijetli i to u prostoriji u kojoj nije bilo struje.
Iz gramofona bez trube rasipali su se akordi pjesme “Dodir neba”. Muzičku kakofoniju izazivalo je kloparanje zvona bez jezička što se klatilo na jednoj tankoj žici.
Uz sve to, plastični orao kružio je prostorom i stražario nad predmetima poredanim po policama i po podu. Ispuštao je krike kao da lovi neki plijen.
Oni iz Općine i dva policajca morali su pajserima odvaljivati poklopac na mrtvačkom sanduku da bi ga otvorili. Kad im je to, konačno, i uspjelo tamo su našli izblijedjeli portret djevojke u starinskom okviru koja im se smiješila usnama boje raspukle trešnje i papirić na kome je pisalo: ”Otišao sam tražiti riječ”.
Njega nigdje nije bilo.
I nema ga još uvijek.
Međutim, ako kojim slučajem navratite u bircuz “Do posljednje kapljice” reći će vam kako se nadaju da će se on, ipak, odnekud pojaviti i poručiti crnu kafu bez šećera i čehno bijeloga luka.
www.tomislavnews.com/ Foto ilustracija
NAPOMENA: Priča nije lektorirana!
