Pročitajte kratku priču prof, Abida Jarića, a koja je nedavno (5. 8. 2019.)nagrađena na regionalnom književnom natječaju “Dr Eso Sadiković” u Prijedoru. Natječaj se organizira po četrnaesti put i obuhvata kratke priče protkane humorom i satirom.
„Nema se vrimena gospodine dokture“, zabrinuto progovori Ikan i ne gledajući apotekara nastavi „čovik mora izabrat pravi trenutak jer mu od tog izbora počesto zavisi glava.“
„O kakvom vremenu govoriš, moj Ikane“, blago podiže glas Vibor Tot, mjesni apotekar, „ zašto spominješ glavu?. Nije, valjda dotle došlo?“
„Došlo, ja šta. Tebi ne priliči da budeš neozbiljan. Radi se o tvojoj glavi. Moreš omrknuti u ovoj kući, ali ti ne bi priporučio da osvaneš. Ne znaš ti dokle sve more ić ljucka zloba. Ne poznaš ti ovaj grad. Danju je mekan i pitom, ali noću je ovo vučiji brlog. Vengo…“
* * *
Onog dana kad je crno-sivi džip u oblaku prašine zastao pred mjesnom gostionicom, u gradiću je vladala pasja vrućina.
„Ovo ni pas nemere izdržat kamoli iksan. Šta smo to Bogu zgrišili pa nam posla ovakvu moriju? “, ljutito bi proklinjao grub, stariji muški glas.
„Ušuti, jadan, sve je ovo Božije davanje. Kakvi ljudi takvo i vrime“, kao odgovor javljao bi se drhtav ženski glas.
„Vi što stariji to budalastiji“, prijekorno bi se upleo neki mladac, „kakav Bog, kakvo li davanje. Priroda je nepredvidiva i što se čudite što je malo više ugrijalo uz koševinu. Ionako po cili dan ne povirite na prozor, a kamoli da iziđete vani. Šta bi da živite u Africi? Tek bi tada vidili što je pakao.“
„Ako te je škola samo tome naučila onda bi bilo bolje da nikad u nju nisi ni povirio“, polutiho bi zaključio onaj drhtavi ženski glas.
„Nije samo škola kriva što je on takav kakav je, a nikakav je. To si ti učinila od njega. Te, nemoj da cipa drva povridiće se; te, nemoj da kosi, nisu njegova leđa za to; te, nemoj ovo, nemoj ono. Daj ga u školu. I pogledaj šta bi od njega.“
Valja se tako uzavreli zrak usijanim kamenjarem: u Studencu se raduje kao malo dijete što može malo okvasiti noge i onda beči oči prema Vučjoj glavi jedva čekajući kad će skončati u njenom gustišu
Tog dana džip se zaustavio, a da nijedan od nekoliko njih koji su sjedili pred gostionicom ispod sture koja je pravila debelu hladovinu nije ni pogledao šta se to na ulici dešava. Samo su im ruke i usne u pokretu. S vremena na vrijeme usne se razvlače u uski prorez kad treba da prime dragocijenu tekućinu koja život znači. Ruke su na stolu i pokreću se samo podlaktice i šake, dok dijele ili prihvataju karte, koje, onda, na karirani plavo-bijeli stolnjak bivaju izbačene palcem i kažiprstom kao šareni leptirovi koji u zraku naprave nekoliko figura prije nego što padnu baš na sredinu stola. Četvorica igraju, trojica kibicuju.
„Hej ljudi, je li to onaj apotekar što je ovih dana triba doć ?“, prenu ih odbornikov glas iz drijemeža.
„Sveca mu, on je. Ko bi drugi moga bit“, poskoči sa stolice milicioner Dragić „ne šalje se po svakog općinski džip.“
Uz vozača pored džipa stajao je povisok čovjek zrelih godina. Bijele hlače i još bjelja košulja nisu mogle sakriti još uvijek snažno tijelo, a široki obod slamnatog šešira bacao mu je sjenku na lice. Tamne naočale štitile su mu oči od pripeke.
Kao po komandi, svi skočiše na noge, a Ikan to učini tako nespretno da umalo ne sruši stolicu. Ruke se pružiše prema pridošlici koji im je prilazio. Svakom od njih sedmorice čovjek u bijelom je pružio ruku i izgovorio: Vibor Tot, raduje me. Zatim se uputio za vozačem preko ulice prema nekadašnjoj mesari Kuštre Poljara koju su mjesne vlasti preuredile u apoteku u kojoj će rečeni Vibor Tot i stanovati. I tako, tog dana kad su i psi crkavali na ulici od pripeke i zvizdana, naše malo mjesto dobi svog apotekara.
„Po imenu reklo bi se da je Makedonac ili Slovenac“, javi se prvi glas.
„Ja mislim da bi moga bit Švabo. Englez sigurno nije“, pojasni drugi glas.
„Ja sam u Surdulici u vojski ima poručnika i on se preziva Vibor. Govorili su za njeg da je pripado nekoj posebnoj pasmini koja raste još samo negdi u Rumunjskoj“, važno dodade treći glas.
„Da sam jučer umro, danas ne bih znao da ima i ovakvih ljudi koji dobrovoljno dolaze u ovu našu zabit da se peku kao božićni kruh na ovom našem kraškom zvizdanu“ sjedajući ponovo za stol procijedi kroz rijetke zube Tuka učitelj.
„Ti bi Tuka moga birat riči“, opomenu ga odbornik. „ Ako tako govoriš prid svojom dicom, onda ih ne učiš dobru.“
„Vala, svaki put pritiravaš“, prikloni se milicioner Dragić odbornikovoj osudi, „govoriš ko da ti je život dosadio.“
„Šta sam loše rekao, ljudi“, branio se Tuka „samo sam htio reći da mi izgleda kao pravi gospodin.“
„Ti Tuka baš tražiš đavla. Ćelovina je puna takvih ko što si ti. Srića ti je da si među svojima inače bi je zbog svog jezika davno naselio“, već se žestio odbornik Lončić.
„S gospodom smo se davno pozdravili, moj Tuka“, žurno se na odbornikove riječi nastavi milicioner Dragić. „Ako ti se toliko dopa što ga nisi povo kući. Možda bi se tvoja Mrđa radovala nenadanom gostu.“
„Vala, Dragić, ne moraš svakom lončiću biti poklopac“, ustajući od stola obrati mu se Fotko vlasnik umjetničkog ateljea za fotografiju.
Društvo se raziđe i svako svojim putem krenu parajući vlastitom glavom ustajalu sparinu koja se u ovo predvečerje činila još nesnošljivijom. Posljednji je krenuo Ikan.
* * *
Ne prođe dugo od tog dana kad su i psi od vrućine crkavali na ulici, kad mnogi krenuše ka Viborovoj apoteci. Vibor se odjenuo u snježnobijeli mantil i žurno ide od jedne mušterije do druge. Uslužuje, pakuje, savjetuje, preporučuje. Onima za koje zna da imaju djecu daje neke bombone uvijene u svileni papir. Tako dopodne, a poslijepodne je u prostoriji iza apoteke gdje na nekom specijalnom šporetu iskuhava nekave trave, cijedi sok i pretače u staklene posudice. Dok bi spravljao ljekariju, sve malovaroške mačke sjatile bi se u apotekarevo dvorište i opijene najrazličitijim miomirisima koji su se širili iz kuhinje, na mačjem jeziku pjevale najljepše ljubavne pjesme od kojih se malovarošanima u najbližem susjedstvu najčešće plakalo. Subotom bi, pak, s mjesnim veterinarom išao kao ispomoć na teren gdje mu je pomagao sjemeniti krave, ovce, kobile. Odmarao bi se nedjeljom tako što bi na leđa stavljao ruksak, navlačio duboke kožne čizme i odlazio nekamo. Vraćao bi se pred sami mrak.
„ Doktur je čovik i po“, govorio bi Ikan prisutnima. „takvog ovaj grad još nije vidio.“
„Da bi bio čovik fali mu jedna polovica“, ljutila bi se na Ikana Pirganovca, „a on živi ko vuk samotnjak. Umisto što simeni stoku po selima bilo bi mu pametnije da osimeni nešto drugo pa da i on zna šta znači bit muško. Ali, eto, Ikan ga najbolje razumi. Isti su, ripica bez korena.“
Tako Vibor Tot podijeli malovarošane. Na one koji su za čovika i po i na one koji su za ludaka i po.
Jedno jutro, u cik zore, tek što su se mačke razišle iz apotekarevog dvorišta, Vibor Tot začu tiho kucanje na staklu prozora sobe u kojoj je spavao. Najprije je pomislio da mu se pričinilo i da je to od nesanice jer je gotovo čitavu noć na svome specijalnom šporetu kuhao ljekariju za mještane, ali kad se isti zvuk ponovi znatno jače, apotekar otvori prozor. Dolje se nalazio odbornik i činio se znatno nižim iako je stajao uspravno.
„Kojim dobrom, odborniče?“, ljubazno ga pozdravi apotekar.
„Kakvo dobro može bit u ovo doba, moj apotekaru?“, izmijenjenim glasom uzvrati mu čovjek pod prozorom sav savijen u spiralu.
„Ipak, došao si zbog neke potrebe. Reci, šta je? Mogu li pomoći?“
„Moreš pomoć, ali ne znam kako da kažem“, nastavi se razgovor.
„Kaži kako hoćeš, ali samo reci.“
„Znaš, jučer sam bio u Mostinju i čuo sam da vi apotekari prodajete nekakve rezervative s kojima možeš do mile volje ono radit, a da se za devet miseci ništa ne nađe u bešiki. Sinoć mi moja Bilka u krevetu reče da se uželila bešike i tako me snažno stisla za stidno misto da sam mislio da ću se ugušit. Šta sam moga? Reka sam joj da sam jedva čeka da ona to prozbori pa da se bacimo na posa. Tila je odma, ali sam se nekako izvuka rekavši da me put do Mostinja i nazad toliko iscrpio da nisam ni za šta. I evo me sad kod tebe. Već šestora usta ja ranim. Rintam ka pas da im ništa ne fali, a vidi sad. Ona oće još veću bijedu da mi natovari na vrat. Odlučio sam, nema više bešike u mojoj kući. Nego, ako imaš te rezervative, daj ih, ne pitam koliko koštaju.“
„Imam, imam prezervative. Zovu se još i Kondomove gumice. Jedino pravilo je da jednu gumicu ne smiješ dvaput koristiti. Za sve ostalo bit ćeš siguran, a Bilka će biti zadovoljna.“
„Dobro, dobro, daj dok neko nije naiša. Daj kilo, dva, daj koliko triba.“
„Ne prodaju se na kilo, nego na komad ili na pakovanje. U jednom pakovanju ima deset komada“, sa smiješkom punim razumijevanja objasni mu čovjek i po, Vibor Tot.
Za dan – dva navratio je milicioner Dragić, pa Fotko. A onda su po dvojica, trojica počeli pristizati gotovo svi odrasli muški stanovnici našeg malog mjesta. U po bijela dana u apoteku je bahnuo načelnik općine i otkupio sve zalihe Kondomovih gumica.
„Ne bojte se“, tješili su malomještani svoje žene i ljubavnice „neće bit dice, a ono se more radit do mile volje. Ko je ovo izumio, trebalo bi mu dat za nagradu pola našeg polja.“
Tako se pošast u vidu Kondomove zaraze počela širiti po spavaćim sobama, ali i livadama i sjenicima, potocima, skrovitim mjestima za koje su samo njih dvoje znali. Kondom je u tuđe postelje lijegao bez ikavog stida i udomaćio se u našem malom mjestu kao da su mu tu obiteljski korijeni. Malo pomalo malovaroški muževi postadoše ljubomorni na ovog Casanovu koji je ovako bastidno, zajedno s njima, lijegao u postelju i slušao žensko šaputanje koje je u najvećem zanosu strasti, opominjalo muža da sutra obavezno navrati u apoteku i da se bez njega ne vraća kući.
Ova situacija u gradu zabrinu apotekara. I odluči. Sva pakovanja Kondomovih gumica nađoše se na njegovom stolu u noći kad je tako sijevalo i grmjelo da su se i mrtvi u grobu pitali nije li se to konačno primakao sudnji dan. Vibor Tot svaki peti komad poštedi male bušotine na vrhu. Sve je ponovo uredno zapakovao i s osmijehom na licu dočekao jutro očekujući prve mušterije.
* * *
U ljeto te godine desi se čudo u našem gradiću. Rijetke su bile žene koje ne nakvasaše. Nabrekli im trbusi, a one, kao omamljene, ne vjerujući u sve to iščuđavale su se jedna drugoj.
„Bože je li ovo moguće?“, pitale su se u nevjerici.
Čudio se i odbornik Lončić i milicioner Dragić. Ni općinski načelnik nije mogao skriti svoje razočarenje. A kad se ujesen počeše djeca rađati, čudu nije bilo kraja. Lončićev novorođeni sin ličio je na Krilana, Dragićevog najmlađeg sina. Načelnikov je, pak, imao plavu i grguravu kosu kao što je imaju sve petoro odbornikove djece. Dragićka je rodila ćerku. (Milicioner se zaklinjao da se unazad sto godina u njegovoj porodici nije rodilo žensko i još plavih očiju, baš onakvih kakve je imao mjesni fotograf koji je posljednjih dana nestao bez traga.)
Ubrzo nađoše i krivca za nesreću koja zadesi varoš i pokazaše prstom u apotekara.
„Nema se vrimena, gospodine dokture“, ponovi Ikan „vengo požuri, oni će uskoro bit ovdi. Ne znaš ti ćud ovog mista.“ (Odlomak iz nagrađene priče)
Autor: Abid Jarić
www.tomislavnews.com
