Volim ja taj stari sat i što ga dulje posmatram sve mi se više čini da ne bih mogao bez njega. Nekome se ovaj moj zaključak može učiniti pretjeranim, ali kad bi taj poznavao moj život i sudbinu ovog sata možda bi i sam pomislio kako zaista imam pravo.
O njegovoj prošlosti nisam puno znao, tek neke mrvice koje sam mogao pokupiti od oca koji je bio šutljiv čovjek. On ga je naslijedio od svoga oca. Dakle, ovaj stari sat je, u izvjesnom smislu, svjedok svega onoga što je pratilo moju porodicu. Dobio ga je davno moj djed u veoma neobičnim okolnostima. Noć prije nego što će pokupiti i odvesti nekamo sve one koji su u gradu nosili žutu traku oko rukava, u djedovu kuću, malo prije mraka, navratio je apotekar Kamhi i ispod dugog kaputa izvadio sat. Zamolio je djeda da ga uzme jer mu, kako je rekao, mjerač vremena više nije trebao. Djed se nećkao, nije bio navikao na poklone posebno u ovim okolnostima kada se sve uzimalo, a ništa se nije davalo. Popustio je, ipak, pred molbom ovog od bola skrhanog čovjeka.
Šta se desilo sa apotekarom, niko nikada nije saznao. Ali, sudeći po zloj sudbini mnogih drugih koji su u gradu bili obilježeni poput njega, mogao se naslutiti i njegov kraj.
Vrijeme je prolazilo, a sat je nepomično stajao na zidu iznad djedova kreveta. On nije dopuštao da se pomjeri bilo kamo i to je objašnjavao činjenicom da je na istom mjestu visio i kod njegovog prijatelja Kamhija, iznad kreveta. Sat je promijenio zid one godine kad je nakon djedove smrti otac prodao kuću i kupio ovaj stan u kome se sada ja nalazim.
Gluhi uvijek vjeruju da su oni koji plešu ludi pa bi neupućeni mogli proglasiti neuračunljivim moje neumorno promatranje sata koji je sada visio iznad moga kreveta. Dok ostali svijet obožava svoje satove zbog besprijekornog kruženja njihovih kazaljki, ja sam se mome divio gledajući ga ravno u njegovo umrlo srce koje više nije znalo šta znači otkucavati trenutke i minute. Njegove kazaljke su se odavno ukočile. Nisu stale da predahnu, nego da ostanu tamo gdje su pale. I kako stvari sada stoje, više se nikada neće ni pokrenuti. Ostat će tu gdje jesu do kraja. Da pokazuju uvijek isto vrijeme.
Tačno devet sati.
Kako vrijeme prolazi, ja sve više uviđam koliko je on vrijedan i nezamjenjiv u mome životu. Dok se drugi satovi nadmeću svojim različitim oglašavanjem, ovaj moj privlači tajanstvenom gluhoćom. Obje kazaljke leže mirno i bez potrebe da išta promijene u svom međusobnom položaju. Mala se opružila na broju devet, a velika je odmakla malo dalje, sve do dvanaest. I tu zastala. Zauvijek. Bez klatna ne mogu dalje. Bez nogu se ne može hodati. Kao da su se željele utopiti u ovaj mukli mir koji caruje našim zajedničkim prostorom, one ožive samo dva puta u toku dana. Ujutro i navečer u devet sati. U ta dva kratkotrajna trena, sat postaje ono što ljudi od njega očekuju da bude, naprava za mjerenje vremena. Samo u ta dva momenta tokom cijeloga dana, taj stari jantarov sat pokazuje besprijekorno vrijeme. I samo dva puta u toku dvadeset i četiri sata, on živi životom svih onih njemu sličnih čije se kazaljke još uvijek nisu zaustavile. Ali kad prođe taj tren, moj sat ponovo umire. I dok svi drugi nastavljaju svoj monotoni put po različitim pločama običnog ili posebnog izgleda, on ostaje tamo odakle nikada nije ni krenuo poslije onog događaja koji se desio prije dvadeset i tri godine. Prikovan, visi tu na zidu kao beskoristan ukras iznad uzglavlja moga kreveta, sat bez klatna – mrtav predmet. Kao da čeka čas u kojem će se ponovo probuditi i iznenada prhnuti
iz leda i snijega kao što je to nekad učinila Anka – ptica. I tako početi novi život.
Teško je objasniti kako je došlo do toga da se nas dvojica približimo jedan drugom do te mjere da postanemo jedno. Kad sam prvi put osjetio tu međusobnu vezu, lažno sam se ponadao da ću nedvosmislenim pristajanjem na taj odnos nešto promijeniti u svom životu. Ubrzo sam shvatio da sam bio u velikoj zabludi. Poslije tih iskrica lažne nade, obojica smo se vraćali svojoj uobičajenoj monotoniji. Čekali smo, oduzeti i nepokretni. Povezani nevidljivim nitima i sa punim međusobnim razumijevanjem. S razlogom. Nekad su nas obojicu zaustavili, grubo i istovremeno. Najprije su nam polomili klatno da bi se kazaljke zaustavile. Na broju devet. Bez mogućnosti da se više ikada pokrenu.
2.
Dugo mi je trebalo da shvatim da čitav jedan život može stati u običnu malehnu rupu na debeloj zavjesi moga prozora. Okrugla, široka kao najtanja olovka, taman tolika da na nju može naleći zjenica, stajala je tu godinama ne dopuštajući da kroz nju prođe bilo šta osim moga pogleda. Kao što neki ljudi imaju naviku da tačno u određeno vrijeme uključe radio ili televizor, ja sam već godinama, svaku noć, upravljao svoj pogled kroz rupu i gledao u susjedni prozor koji nije imao zavjesu, ali jeste roletne koje su se pred mojim pogledom spuštale uvijek u određeno vrijeme.
Navika je kao i rakija, znaš da ti smeta a ne možeš bez nje, često pomislim dok je ispijam u kratkim gutljajima iz čokanja čiji je vrh bio promjera one rupe na zavjesi.
Tamo u prozoru, uvijek u isto vrijeme, nalazila se moja komšinica. Iako je gledam godinama, još joj ne znam ime. Zovem je Sanka, a vi možete kako želite. Ionako joj to nije pravo ime. Svaku noć, ona je tu. U okviru prozora i gleda u pravcu rupe. Svaki put, vidim kako se pomjeraju njene usne, ali je ne čujem. To mi ipak ne smeta. Kroz ove godine naučio sam razumijevati i ono što nikada nije izgovorila.
Neko bi ovakvo otvaranje usta protumačio zijevanjem žene koja se sprema na spavanje. Međutim, ja sam u svemu tome otkrivao njenu izvanrednu sposobnost da besprijekorno oblikuje riječi, a da iz njenog grla ne iziđe nijedan jedini glas.
– Prvo je uvijek najljepše, čitao sam. Prvi susret, prva ljubav, prvo dijete. Sve drugo je samo blijeda kopija onog prvog. Zapravo, u našim životima vrijedi samo ono što je prvo. Kad preživiš prvu bol, kasnije je sve lakše, navikneš se podnositi, govorila je i smiješila se.
Nisam siguran da je smiješak bio neophodan uz ove riječi, ali sve što je izlazilo iz njenih usta bilo je eliksir za moju dušu. Pokušavao sam u njenim napućenim usnama otkriti tragove cinizma, ali nisam uspio u tome.
– Čovjek je rođen da uvijek žali za nekim, za nečim, gnjecava noć je ljuljala njene riječi i kao u kakvu mirnu lučicu pohranjivala ih u moje uši.
Znao sam na što misli. Na moj prvi rastanak koji me jako zabolio. Boli i danas iako je prošlo dosta vremena.
– Moraš li ići? – pitao sam tada.
– Moram, ne mogu ostati sama – odgovorila je.
– A ja, a ti? – nisam mogao prikriti očaj u glasu.
– Daljina ništa ne znači. Pisat ću ti, čut ćemo se telefonom. Uostalom, kad se malo snađem i ti
možeš doći.
– Kako doći? – čudio sam se. – Nije Amerika iza Ševine krivine, iza prve okuke, pa da dođem kad ti
poželiš.
– Svako ko može odlazi, bježi. Vidiš šta se sprema, a ti … ti kao da si slijepac – malo se zagrcnu i
ušuti.
Predvečerje je nagovještavalo burnu noć.
Uzela me je pod ruku i krenuli smo. Silazili smo niz Strmu ulicu dolje do Slatkog ćošeta gdje smo se, po navici, rastajali poslije naših susreta.
Zagrmi.
Ona zadrhta.
Nisam znao da li se to desilo zbog munje koja nam zapara vidokrug ili zbog topline moga tijela uz koje se snažno privila.
I kiša poče.
A mi smo i dalje išli lijenim korakom kao da uživamo u toplini i mirisu kakvog proljetnog dana.
Zašto šuti, rovalo je u meni. Bar da nešto kaže. Samo uzdiše i uvlači se u moj zagrljaj. A uskoro ćemo stići do Slatkog ćošeta, očajavao sam.
I ranije sam znao da riječi postoje zbog smisla koji nose sobom, ali sam u ovom predvečerju, dok je sve sijevalo i grmjelo u meni i oko mene, shvatio da je najsmislenije ono što se nikada ne izgovori niti čuje. A najbolje se razumije u pokretu ruke, suznom oku, drhtaju tijela ili u poluotvorenim ustima iz kojih ne izlazi ništa. Kao ovog puta. U trenucima našeg rastanka, kad smo imali jedno drugom puno toga reći, mi smo šutjeli i drhtali. Na kraju je samo otresla kosu objema rukama kao da je s nje htjela zbaciti i posljednju kapljicu kiše koja je neumoljivo padala. Izvukla se iz moga zagrljaja i krenula. Poslije nekoliko koraka okrenula se, pućnula usnama i jezikom onako kako je to samo ona znala. To je uvijek činila kada se željela nekome dopasti. Dok je nestajala u kišnoj zavjesi, meni se činilo da je čitav moj život izmicao tom ulicom.
Htio sam joj mahnuti, htio sam viknuti: Tamo gdje ideš nema Slatkog ćošeta, tamo su skverovi, ali ništa od toga nisam učinio. Samo sam nepomično stajao.
Iz obamrlosti trgnuo me glas vozača jednog automobila koji se zaustavio pored mene.
– Mladiću, koga god čekaš po ovoj kiši neće doći. Ali, kiša dobro dođe da razbistri pijanu glavu,
slažem se. Jedino bi ti se u ovakvom danu i na ovom mjestu moglo desiti da te neki auto udari,
posavjetova me i nastavi put.
Sankin glas se ponovo javi i vrati me iz drijemeža u koji sam, u gotovo pravilnim razmacima, uplovljavao i isplovljavao.
– Nije li život igra u kojoj se nikako ne može naslutiti kraj – čitao sam sa njenih usana dok je u okviru prozora otresala kosom isto onako kao što je to nekada činila ona dok smo silazili Strmom ulicom. Još kad je i usne napućila, umalo ne viknuh: Ne čini to! Uzalud je, ne padam više na tu foru!
– Čovjek nije ptica – progovori opet Sanka?
– Zašto bih bio ptica – upitao sam iako nisam bio siguran da su riječi bile upućene meni.
– Letiš kao ona. Stalno si u visinama, kružiš nad tragovima – nasmija se?
Zatvorila je prozor i spustila roletnu. Uvijek je to činila u isto vrijeme.
3.
Ophrvan sjetom davnih uspomena, vidio sam kako april zatravljuje obližnju livadu, ali nisam čuo zvono koje se oglašavalo na mojim vratima. Tek kad je prestalo zvoniti, instiktivno sam osjetio njegov eho i otvorio vrata. Poštar je već silazio niz stepenice.
– A tu si Kec, a ja mislio da si se nekamo izvezao. Čudnim mi se učinilo jer ne pamtim kad te nisam
zatekao u stanu.
– Mene mogu samo iznijeti iz ovoga stana, inače ja drugačije ne izlazim – htjedoh se našaliti.
– Ne znam kako izduravaš među ta četiri duvara. Pokreni se Kec, moj ti je savjet. Život nam izmiče
svakim danom sve više i treba ga loviti. Šta je bilo, bilo je. Ništa se ne da promijeniti. Sam je teško
živjeti.
– Otkud znaš da sam sãm? – sa prizvukom ironije obratio sam mu se. – I da znaš, ja u ovom stanu
imam malo više od četiri zida. Brojim ih svaki dan dok sjedim.
S Poštarom sam mogao ovako opuštenije razgovarati. Znali smo se dobro. Išli smo u isti razred u srednjoj školi. I u istoj ulici smo stanovali dok mu se roditelji nisu preselili dolje, malo naniže – u Hendek. I krenuli smo zajedno. Dvije i pol godine svojim tijelima skupa smo začipali rupe gdje je god propuhivalo. A propuhivalo je svuda: na Pofalićima, Špicastoj stijeni, Proskoku, Zlataru, Smajinom Brdu… Najteže je bilo na Vlašiću. Tamo propuhuje sa svih strana. Snijeg čovjeku do grla, a visoko – čini ti se da kapom dodiruješ nebo. A “Bijele ptice” moraju uzletjeti tamo na samu Galicu. I sletjele su. Među njima smo bili i nas dvojica.
– Ti bar sjediš i ne mrdaš nigdje, a ja i sada moram gaziti snijeg, kao da mi onog vlašićkog nije
dovoljno za čitav život – nasmiješi se i popravi torbu na ramenu.
Poslije galičkog pakla, dobili smo nekoliko dana dopusta. Kad sam legao u krevet, mislio sam da sanjam ili da sam doživo bijelu smrt na Vlašiću. A onda je…onda se začuo prasak. Slušao sam taj zvuk nebrojeno puta, ali ovaj je bio nekako drugačiji, meni gotovo nepoznat. Najprije je zarežalo, pa zalajalo. Kad su me iznijeli, ne znam. I Poštar me nosio na svojim rukama, govorili su mi kasnije. Nikad o tome nije pričao, a ja ga nisam pitao. Prošlo je dugo i mene su vratili u stan. Neko ga je u međuvremenu doveo u red. Od bivšeg pokućstva ničega nije bilo. Sve je bilo tuđe. Samo je na zidu još uvijek visio stari jantarov sat. Bio je bez klatna i pokazivao je tačno devet sati.
– Iz Amerike je – reče kratko Poštar i krenu niz stepenice.
I kao da je nešto zaboravio, vrati se, čvrsto me zagrli i prošaputa.
– Zapamti, ti ćeš do kraja života letjeti kao “Bijela ptica”. A ona nikad ne pada. Ni onda kad joj krila
podrežu.
I ode.
4.
Papir koji sam držao u rukama pekao mi je prste. Kao žeravica, plamen je prokljuvavao kožu, ulazio u krvotok i zapalio mi glavu. Sve je u meni i oko mene plamtjelo, kao onoga dana. Lava se propinjala sa svih strana i ugnježđivala se pravo u prsa, u srce. Mislio sam da je taj osjećaj odavno nestao iz moga bića, ali sam se prevario.
Čitao sam.
Poštovani…
(Da nisam prepoznao rukopis i da na omotnici nije bilo moje ime i prezime, pomislio bih da je pismo upućeno nekome drugom, a ne meni. Tonuo sam i izranjao iz koprene prošlosti gdje su se miješali različiti zvukovi i tonovi, ali nisam mogao prepoznati glas koji bi mogao izgovoriti ovu riječ.)
Čula sam za Vašu tragediju i jako me pogodila pa sam odlučila…
(Sad sam bio siguran da je ovo pismo trebalo biti upućeno nekome drugom s kojim ova osoba suosjeća u nekakvoj tragediji, a ne meni. Odlučio sam prekinuti s čitanjem jer nije pristojno ulaziti u tuđe intime, a ja sam se, nedvojbeno, nalazio pred otvorenim vratima jedne priče koja se mene mnogo ne tiče. Međutim, instinktivno sam pogledom prešao preko redova koji su slijedili i gotovo se skamenio. Pismo je ipak upućeno meni, zaključih.)
Priznajem, ovdje nema Slatkog ćošeta, ali ima nešto mnogo ljepše – to su skverovi...
(Osjetio sam kako mi tijelo drhti. Najprije su nahrupile krupne kapljice, a onda su se počele slijevati u tanke curke koji su svoja plitka korita nalazili svuda po mome tijelu. U ustima mi se javio gorak okus koji sam pokušao izbaciti dubokim uzdahom što mi je gotovo pomutilo razum. Onog predvečerja, kad je kiša prijetila da sve potopi, isto sam osjetio dok sam stajao sam na kraju Strme ulice.)
Obećali smo…
(Sada sam ponovo slušao isti onaj glas, umilan i drag, sačuvan od zaborava u najtananijim porama moga sjećanja.
– Ostat ćemo ovdje do kraja života? – jednom davno sam pitao.
– Obećavam, ostat ćemo do kraja života – odgovorio je taj glas, a meni se činilo da se njeno lice
obojilo rumenilom izlazećeg mjeseca, a oči napunile rojevima zvijezda koje su treperile.)
Budi sretan.
(Invalidska kolica zaškripaše pod teretom neke nevidljive muke koja se u trenu uselila u moje tijelo bez nogu.)
Kada sam podigao pogled, oko mene sve je bilo ukočeno, nepokretno, mrtvo. Jedino je još sat živio. Pokazivao je tačno devet sati.
(Abid Jarić osvojio je treću nagradu na Konkursu za najbolju satiričnu priču koji je proveden u okviru VIII Festivala obnovljene „Nušićijade“, koji je Pod sloganom “Opšti džumbus”, održan od 24. do 27. avgusta u Ivanjici (Srbija).
Prema riječima eminentnih članova žirija koje je predvodio književni kritičar Petar Arbutina, na konkurs je pristiglo više od 100 priča, a odluku o tri prvonagrađene priče su donijeli jednoglasno. Jarić u nagrađenoj priči “Propuhivanje života” delikatnim i autentičnim pripovjedanjem ispisuje sudbinu čovjeka koji poslije rata može da se kreće i živi samo u sjećanju i u priči, piše o obrazloženju nagrade)
NAPOMENA: Priča nije lektorirana
