Onda iz kuće izađem shvativši da sam pojela pola tanjura pršuta, nešto mi dobar bio, tri šnite kruva ispod sača, kremšnitu, i šačicu kikirikija – šta ću kad je navalila!
PIŠE: Marina Radoš/www.tomislavnews.com
”Moj kum iz Ercegovine pravi vino samo meni i sebi. De probaj.”
”Kakav livanjski, sir iz mišine, ko duša. De malo. Oš kruva ispod sača?”
”De rakije. Nema truna šećera u njoj.”
”Sine, baklava ko duša, znam da voliš. Vidiš kolka je razlika između moje i jetrvine mi, ja sam
svoju jezgru sama tucala cilu jesen.”
”Moja Marina de bureka, taman izvadila iz pekare.”
Fenomen agresivnog gostoprimstva, koje je još Andrić opisivao, naveliko postoji u Duvnu.
Di god sam došla, ” samo mineralnu” jer jedem već deset dana.
Onda iz kuće izađem shvativši da sam pojela pola tanjura pršuta, nešto mi dobar bio, tri šnite kruva ispod sača, kremšnitu, i šačicu kikirikija – šta ću kad je navalila!
I opet me je ”ladno piće”, činjenica da ”znojna izađem iz kafića” i da sam stalno ”gola oko pasa’ dovela na bolesnički krevet.
Petrusina je odavno zabranio ”kemijsko liječenje” grlobolja i prehlada.
Dvije staklenke krastavaca su uvenule oko moga vrata, a malo rakije na čelo i zabrana kole mi je pala teško, kao petogodišnjem djetetu.
Zabranio mi je i ključeve od skakavca u periodu od 22.12. do 2.1., zbog svoje teorije da na našim ulicama divlja mladež auslendera i da se u Bosni radi sve što je u Europskoj uniji zabranjeno, pa će me netko pokupit s džipom u onih pola sata dok se pokušavam parkirati bočno.
Baklave je nestalo već na Ivanjdan, a ovi ostali kolači su trajali puno duže.
Božić, kao vatromet, bljesnuo je kratkotrajno, a poslije njega je nastao muk i neka smrdljiva tišina.
Lagano je počeo odlaziti cirkus iz našeg malog grada.
Lijeno se vuku dva – tri automobila kroz središte grada i nestaju lampice sa prozora, da netko ne bi nehotice proslavio i pravoslavni Božić, koji se u Duvnu zove ‘Srpski’.
Tako bih rado odgodila raskićavanje jelke i balkona. Odložila pakiranje kofera za Mostar.
Tako bih si rado dodjelila još tjedan dana nekih životnih vatrometa.
Neku večer sam s Tonkom i Mateom sastavila listu želja za 2014. Želja, kažem, odluka mi zvuči
previše tvrdo. Imat ću opravdanje ukoliko se one ne ostvare – nije bilo do mene. Odluke su naša volja, a
želje su toliko super stvari da je čovjek često nemoćan u ostvarivanju.
Svaki čovjek u svom životu mora imati fajl ”Želje” i dvije podmape ”Ostvareno” i ”Neostvareno”.
Toliko smo nezasitni da zaboravljamo kako su neke želje bile genijalne čim nam se ostvare.
Sve nas čeka gadan siječanj. Pare smo potrošili, grla smo potrošili, kolače smo pojeli,
i potrošili odgode svih obaveza zvanih ”To ću poslije Božića”.
Nakupili smo kilograme.
Dočekali novu godinu za koju podsvjesno mislimo da će biti bolja nego ikad, samo zato što umjesto
trice ima četvrticu.
Danas smo raskitili našu prirodnu jelku.
Nema ni u nas pravoslavnog Božića. Izbacili smo je kroz prozor u bašču i čekamo da kiša prestane kako bi smo ju zapalili.
Možda je to taj skriveni smisao prirodne jelke.
Ona je blještava, sjajna i lijepa, ali i kratkotrajna kao Božić. Jednostavno je moraš zaboraviti, očistiti
stan nakon nje i nastaviti živjeti normalno.
Moraš se vratiti u siječanj koji je hladan, pust i depresivan. Nemaš kud. Moraš.
Ali narast će još neka lijepa prirodna jelka koju ćemo opet okititi.
Želim vam pun fajl ostvarenih želja i da siječanj preživite, a ostatak godine živite punim plućima.
Doći će još puno jelki i vatrometa, ali nam godina ne smije proći u čekanju istih.
I naravno, sutra čim dođem u Mostar odoh u teretanu, to je najučestalija novogodišnja odluka u Hrvata.
Ode i baklava, i jelka, i pršut, i francuska salata, a meni ostade 70 kila i čitava treća godina ispita.
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran, prilagođen je duvanjskom čitateljstvu!
