U duvanjskom kraju, dok je bilo malo pisanih kalendara, vrijeme se, često, računalo o svecima: pojedni važni događaji vezivali su se za blagdane, svece…
I danas se od starijih ljudi može čuti oko Božića, oko Gospojine, iza Gospojine, po Ilindanu, oko Jurjeve, do Jurjeve, poslije Jurjeva, a uglavnom se smatralo i govorilo da je zima do Jurjeve, pa se pripreme za poljoprivredene radove obavljele do Jurjeve, a nakon toga se oralo, sadilo…
U vrijeme jakih zima kakve su nekada vladale duvanjskim krajem, odnosno ovim područjem, blago (stoka) se na ispašu gonila, puštala poslije Jurjeve, pa je poznata i često se spominje izreka jednog Duvnjaka: “Vi svi hranite blago do Jurjeve, ja ću sam poslije Jurjeve”, misleći, pri tomu, kako je teško stoku hraniti po zimi, a lako kad krene na pašnjake. Osim lijepih izreka i računanja vremena prije i poslije Jurjeve , u sduvanjskom kraju ima i onih ne lijepih, ali često izrečenih u šali, kao, primjerice, kletva:” Dabogda ti krave (ovce) pokrepale na Jurjevu, kad se izime!”…
Mi svim Jurima, Jurkama, Đurima, Đurđama…želimo sretan imendan i da ih čuva njihov nebeski zaštitnik!
www.tomislavnews.com/lj.
Evo što o svetom Juraju, Juri, Jurjevi, piše Glas koncila:
Juraj, Georgius, Đuro, George, Giorgio, Đorđe, Georges, Jure… koliko velikih i slavnih ljudi kroz povijest je nosilo to ime!
Koliko je država i pokrajina, gradova i mjesta, skupina i udruga – od Azije i Afrike do Portugala, od Hrvatske do Engleske i Škotske – zaželjelo da im nebeski zaštitnik bude upravo svetac koji je to ime proslavio, sv. Juraj mučenik! I sve to usprkos tomu što se o njemu ne zna gotovo ništa povijesno pouzdano… U čemu je “tajna” njegove planetarne omiljenosti i popularnosti?
Sveti Juraj najvjerojatnije je rođen u 3. stoljeću u Kapadociji, umro je mučeničkom smrću, opet najvjerojatnije, 303. godine za Dioklecijanova progona. Otac mu je bio Perzijanac Geroncije, majka pobožna Kapadočanka Polikronija. U djetinjstvu je primio pravi vjerski odgoj, a kao mladić stupa u vojničku službu. “Sve je svoje prije siromasima dao i odbacio teret zemaljskoga blaga” – kako je o njem zborio drugi svetac Petar Damiani – “te je zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa tako unišao u sukob s bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao.” I… to je, činjenično, gotovo sve što se znade.
Njegovi sudobnici morali su znati puno više, jer već u 4. stoljeću niču njegove crkve u Siriji, Egiptu, na Cipru… Pravi “zamah” svečeve popularnosti, međutim, stiže s križarskim ratovima kad Juraj postaje prototip idealnoga kršćanskog viteza. Tada dolazi do “bujanja” i “usavršavanja” već postojećih legenda o njemu, među kojima je najslavnija ona po kojoj je sv. Juraj, da bi spasio kraljevu kćer u gradu Sileni, ubio strašnoga zmaja, a poslije (nakon niza najraznovrsnijih muka kroz koje je čudesno prolazio neozlijeđen) mučenički skončao odrubljene glave. Taj zmaj, kao personifikacija svakoga zla i Sotone samoga, postao je neizbježan pratitelj sveca na bezbrojnim umjetničkim slikama i kipovima. Uz njega je uvijek i lijepi bijeli konj na kojem Juraj sjedi, koplje, štit, zastava, isukani mač… Sam sv. Juraj redovito je mlad, bezbrad, snažan, duge valovite kose… Lijep, hrabar, srčan, nepobjediv!
Pa, tko ne bi želio takvog zaštitnika? S jamstvom, provjerenog. Jer, Juraj je uspio probosti i samoga zmaja! U susretu s takvim svecem-“supermanom” i u odraslim bićima probudit će se onaj dječački duh poistovjećivanja koji će – usprkos svoj pobožnosti i svijesti o potrebi opraštanja – zaželjeti i stvarno, doslovno “isprašiti” ono zlo koje ga okružuje. Možda je baš u tome “tajna” njegove popularnosti, njegove sposobnosti da bude zaštitnik protiv kužnih bolesti, u pogibeljima na moru, u ratu, pred sudom; zaštitnik zemlje i usjeva, križara, vitezova, vojnika i svih vojničkih obrta; zaštitnik konja, ratara i pastira… Jedan od “četrnaest svetih pomoćnika” – zaštitnik bez premca!
