Dok je Aluminij bio na aparatima, nadbiskup vrhbosanski i mitropolit banjalučki, dr. Dragan Čović, predstavljao je svoje umotvorine za oltarom s pozadinom Presvetog Oltarskog Sakramenta. Nedugo zatim, na dan Aluminijevog gašenja, Čović nema hrabrosti, a vjerojatno ni vizije progovoriti niti jednu konkretnu i istinitu rečenicu o Aluminiju, već nazoči blagoslovu crkve na Plehanu kod Dervente.
PIŠE: Marijan Knezović/FB
Možda to nije ni loše, jer, uz ovakve predstavnike i sve one koji pred njima poslušno kleče, samo nam Bog može pomoći.
Posebno je darovita uprava Aluminija, čiji su poslovni rezultati takvi da je dug koji im je na godišnjoj bazi dolazio na naplatu matematički dovoljan da svih 900 radnika barem pet godina dobivaju duplo veću plaću, a da uopće ne trebaju dolaziti na posao. To je naša nebulozna stvarnost.
Jedini koji nisu krivi za ovaj rasplet, a to su radnici, ispaštati će najviše, a krivci će nam već sutra s jednom rukom na srcu, a drugom u našem džepu, pričati bajke o hrvatstvu iz novootvorenih crkvi, gdje će uvijek imati mjesta u prvim redovima budući da neće biti nikog da ih prije njih zauzme. Oni su pak mirni. Znaju kako Hrvati, koji neće otići u Njemačku, sve zaborave do izbora, te ih se primiri metrom asfalta.
www.tomislavnews.com
